Članovi Dubrovačkog plivačkog kluba – DPK, osnovanog na „militare“ Banjama između dva svjetska rata, igrali su neke davne godine protiv VK Juga na Dančama, a do tamo „smo plivali! Kao konvoj!“ jednom davno prisjetio se naš dragi dobri profesur matematike Andro Banović zvani Ban!
Cijela ekipa, njih desetak, plivala je „kao konvoj“ iza Zidina, ispod Lovrijenca, pa na Danče. Odigrali utakmicu i nase, na Banje, ista tura, plivajuću u konvoju. Nekad se bez problema i sa malo kondicije s Banja znalo otplivat do Porporele, Svetog Jakova i do pod Orsulu, pa i do Lokruma. Bez straha. Danas više za učinit te ture nema šanse. Vjerujem kako i kod mlađih ima za to hrabrosti i volje i kondicije, ali pored svih ovih kruzera, jahti i čega li sve ne usidrenog između Banja i Lokruma, to više nije ugodan doživljaj. A i na Banjama se kupa sve manje i manje domaće čeljadi. Dio kupališta za „bogate“ sve je veći, a onaj dio namijenjen domaćima, ajmo ga po stripu „Alan Ford“ nazvati „za siromašne“ sve je manji, pa domaća čeljad polako odustaje od ove prelijepe plaže i stoljetnog kupališta. Kao što odustaje i od svog Grada, ovih ljetnih mjeseci, kad neki svako jutro čitaju neke brojke o nekim novim uspjesima u turizmu.
Gospođa Nada o Podićima
Gospara avokata Mata Podića prisjetit će se u nekim svojim sjećanjima u knjizi „Pripovijesti o Gradu“ i Nada Skatolini, spomenuvši kako joj je pričao o svom susretu sa Melkom Čingrijom, sinom dugogodišnjeg dubrovačkog gradonačelnika Pera Čingrije po kojem se prije Drugog svjetskog rata zvala Široka ulica, jer su u njoj nekad živjeli. Melka Čingriju s obitelji je u jesen 1944. tadašnje nova vlast izbacila iz njihove vile na Boninovu, znana nam kao Villa Čingrija gdje je do lani bilo dopisništvo HTV – a, te su ih preselili „u jednu kamaru u kuću Filaus u Lapadu“. Po izbacivanju obitelji Čingrija po sjećanju neke starije čeljadi porazbacalo se sve i iz te njihove kuće, knjige iz velike biblioteke vjetar je bacao naokolo, umjetničke slike, vrijedni namještaj i skupe tepihe pokupili su sebi pripadnici nove vlasti, a Melko je ležao bolestan i pred smrt u toj maloj kamari i o svemu što je doživio pričao svom prijatelju Matu Podiću. Dozvolili su mu da iz svoje kuće uzme samo portret svog oca Pere Čingrije kojeg je naslikao otac gospođe Nade, Ivo Skatolini. Prisjetiti će se gospođa Nada u svojim sjećanjima i oca gospara Mata, avokata Balda Podića i njegove supruge Đanine, zapravo Giannine i njenih veselih večernjih „ženskih žureva u njih doma na Stradunu“ na koje bi navraćala i Nora Kovač, kćer „austrijskog ofičala“, koja je tih godina i napisala šaljivu pjesmu „Jour u Giannine“ o tadašnjem veselom životu u Gradu. „Lasno je tebi“ znale bi se pozdravljat tadašnje gospođe. Bilo je to vrijeme s puno „malih funjestara zatvorenih caklom sa svijeh banda“ na Stradunu, puno više nego što ih danas ima, tada zvanih i „špijunica“ na kojima se „užalo stat“ i s kojih se odozgo gledalo doli, koga ima u điru.
Još nešto o Zamanjinoj
A dolje u điru znalo bi se vidjet i „ušijere“, tadašnje općinske redare, nešto kao današnje „komunalne redare“, u uniformama, „skure modro crne monture i prutić u ruci ko dirigentska palica“, koji su bili s ovlastima drugačiji od tadašnjih žandara, imali su zakonsko pravo prijestupnika potegnuti za uho! Kao prvu opomenu. Al’, Grad je bio tih i čist. Nekad…Puno je još lijepih sjećanja vezano za Zamanjinu ulicu. Spominjali smo, svakako i pekara obitelji Gulin, na spoju Prijekog i Zamanjine, radila je od 1933. do 1970.,godine. Baš tu bila je njihova pekara, a peciva su se prodavala u četiri butige po Gradu, jedna od njih bila je preko, s druge strane Prijekog, miris peciva i kolača osjetio bi se, vonjo bi po cijelom Prijekom, spajajući se sa mirisima iz pekare Vojvodića gore na Buži. Poseban specijalitet bilo je tvrdo poluosušeno okruglo pecivo zvano galeta.“ A djeca bi u igri na Prijekom rekamavala sve te proizvode pekare Gulin prolaznicima, Župkama na povratku s Place doma i prvim turistima po Gradu. U Zamanjinoj je imao radnju gospar Juraj Veramenta, a u ovoj ulici živio je i veliki slikar, gospar Đuro Pulitika, član dubrovačkog kolorističkog trojca, uz Antuna Maslu i Iva Dulčića. A zadnjih godina tu je i ugostiteljsko carstvo našeg dragog gospara Iva Rudenjaka. Zapravo, on tu i živi zadnjih godina, prisjećajući se puno lijepih događanja i čeljadi…
Početak utvrda Grada
Imamo nešto i za današnji dan, 17. lipnja, naravno, iz zapisa gospara Lukše Beritića. Godina 1424. jedna je od važnijih godina u povijesti izgradnje utvrda grada Dubrovnika. Te godine doneseni su važniji zaključci o izgradnji utvrda, naročito u onom dijelu koji opasuje najstariji dio grada prema pučini. Vijeće umoljenih 17. lipnja te 1424. godine, dakle na današnji dan, izglasalo je odredbu o utvrđivanju grada i odredilo za to odbor od pet plemića, koji će brinuti o izgradnji i pojačanju gradskih utvrda od strane mora. U Portu se trebala popraviti drvena kućica u kojoj su se izgrađivale bombarde, zatim da se završe dva luka Arsenala i zazidaju otvori, kaznena kula da se povisi i bude visoka kao ostale gradske kule, te da se izgradi zid od male kule Torete, kod lučkog lanca do mora, tako da se više ne može prolaziti uz obalu, kao i da se popravi krunište kule od Mula. U ovu odredbu uključen je i Lovrijenac, gdje je napravljen novi pokretni most, vrata sa zvonom i sa malim otvorom i jakim rešetkama na tom prozorčiću, kako bi se sa sigurnošću moglo vidjet tko kuca na vrata, te dvije stražarnice na oba ugla tvrđave prema moru. Uključena je i Minčeta, oko koje tada još nije bilo gradskih jaraka, te se oko nje očistilo zemljište, a na dvije započete kule trebalo je žurno izgraditi krunište. I najvažnije, ovom odredbom nastavlja se utvrđivanje Grada prema pučini gradnjom dijela Zidina kod crkve Sv. Margarite prema zapadu, u početnom dužini od 22 sežnja ili oko 44 metra, te nakon toga nastavak utvrđivanja Zidina, od vrta samostana Sv. Marije i dalje prema crkvi Sv. Andrije sve do Kalarinje, gradnjom zida visokog dva sežnja ili oko 4 metra. Zidovi koji su ovom uredbom bili izgrađeni, uglavnom su se sačuvali do danas i njima se šetaju naši dragi turisti uživajući u pogledu na naš Grad.
P.S. Nekako redovno nakon što o nečem nešto zapišemo, pronađe se neka stara davna fotografija o tom što spomenusmo. Tako i ovaj put, pronađe se jedna davna fotografija procesije Gradom i Stradunom davne 1931. za blagdan Tijelova. I vidi se kako je nekad sve bilo drugačije, Stradun pun domaće čeljadi, procesija puna mladosti i veselja, a ne kao ove godine, kad su naši dragi turisti sve to pratili kao neku atrakciju sa svojih stolova, lagano uz piće.