Dakle, ide nastavak priče o Papagalu, velikog liku Grada i estradnoj zvijezdi 20. dubrovačkog stoljeća, Ivu Labašu!
Iza Drugog svjetskog rata, nakon svih spomenutih ratnih avantura, počeo je raditi, čime počinje drugi dio njegove životne priče. Prvo je radio u Pločama, kao zaslužni borac čuvao je neko vojno skladište u tamošnjoj luci. Ali ne zadugo, vraća se u Grad, prvo radi u Općini, tada smještenoj iznad banke na Stradunu, kao službenik. Kažu kako mu nisu dali da sjedne, jer bi odmah zaspao. Zapravo, bilo mu je dosadno među tim papirima, s prozora gledati dolje na Stradun bez njega u điru. Radnu karijeru nastavlja, ali i završava u TUP – u, od kuda je ostalo puno veselih zgoda i nezgoda. Kad bi došao izjutra, na ulazu bi ga čekala spremna ekipa, u špaliru za doček i uz pljesak. Već je bio zvijezda i omiljeni, znani lik Grada, pomalo je već „krenuo“ u estradne vode, pratio svoje Trubadure, plesao do kasno u noć, te bi najčešće zaspao na poslu. Jednom je kasnio na posao, te je na Pilama uzeo taxi za stić’ na posao. A onda mu je „prekipjelo“! „Ma neće oni mene zajebavat!“ riječi su kojima je završio svoj radni vijek.
Ivo i Trubaduri
Već tada počeo je njegov show i đir Gradom, od Porporele gdje je dočekivan uz povike okupljenih kupača, a gdje bi on ponajviše u hladu ispunjao križaljku. Kažu kako je u nekom natjecanju „tko će prije“ ispuniti križaljke pobijedio je znanog kompozitora i autora mnogih križaljki Stipicu Kalogjeru. Sjajno je igrao tresetu, a posebno šah, tada u Šahovskom klubu u Nautici na Pilama. Vječno je bio vanka, „nije znao ući u kuću“, tada, tih godina. Volio ga je cijeli Grad. Posebno svima draga velika zaštitnica Grada gospođa Beba Beritić, koja bi mu znala reći kako će onaj njegov zadnji zub u glavi, kojeg je skrivao, ali i čuvao, zaštiti kao spomenički baštinu Grada. Dosegao je još više svoju slobodu življenja, koju je tako jako tražio. Tu ulazimo u treći, završni dio njegove priče. Negdje s počeka šezdesetih, do smrti, krajem osamdesete godine. To su godine njegove slobode, ali i njegova stila i šarma, dani su to koji se još uvijek prepričavaju u điru Gradom. „I am show man!“ rekao bi pri upoznavanju. I bio je show man u svakoj prilici. Dao je sebi novo, umjetničko ime, John Label. Imao je i novi stil oblačenja, redovno uredno odijelo, počešljane brke, naočale najnovije mode, ali i svoj veliki, dugi nos kao Marin Držić, koji ga inače čini sličnim glumcu Dustinu Hoffmanu. Krenuo je s Dubrovačkim trubadurima, s njihovim prvim svirkama u Jadranu, u sklopu Svete Klare. Bio je izvanredan plesač, imao je sjajan osjećaj za ritam, a izlaskom na podij podigao bi atmosferu. Još se pamti njegov ples sa svijećama, ili penjanje skalama koje su tada bile dio tamošnje scene. Obožavao je pjesmu La Bamba, uz nju bio izveo svoj spektakl plesa, kao neki prethodnik break danca. Išao je s Trubadurima na sve strane, bio njihova maskota, zaštitni znak, pa čak i samozvani „Export – import show menager“, kako bi se predstavljao. Vodili su ga i oni sa sobom, pa i na privatne pute, kao jednom trubadur Lući do Sarajeva, na maloj vespi iza ponoći, nakon nekog koncerta. Lući zna reći kako bi knjige za sve te priče trebale. Ako Vam se da, potražite neke od tih snimaka na Youtube-u, za shvatit kakav je lik Ivo Labaš bio!
„Sad će joj ga puknut!“
Glumio je, bolje reći statirao u čak 40 filmova. Najpoznatija mu je uloga u meksičkom filmu „Okus nasilja“, gdje je sa legendarnim Gabijem Perce statirao, bolje reći visio na standali na Stradunu. Imao je i ulogu u tadašnjem spotu i TV emisiji od sat vremena o Trubadurima, upoznao je i družio se s mnogim znanim glumcima i režiserima, a John Derek mu je poklonio sat. U nekoj sceni snimanoj na Banjama, malo šilok, a malo on, srušio je cijelu scenografiju. Taj film režirao je tada mladi, kasnije veliki režiser Francis Ford Coppola, nastala je opća strka, ljutnja, na što im je Ivo, u svom stilu ležerno odgovorio „Odmorite se ljudi, život nije dug!“ Zaista, tomovi knjiga bi trebao za mnoge detalje i anegdote vezane uz filmski đir Iva Labaša. Naravno, po Gradu bi tih godina šetao u điru kao istinska estradna ili filmska zvijezda. Zavisno od trenutka. Za vrijeme projekcija u kinu redovno bi sjedio u prvom redu, komentirajući film, posebno najavljujući naredne scene kao da eto, on zna što će se zbiti. Posebno je bilo veselo nakon neke ljubavne scene, kada bi kamera otišla u nebo, Ivo bi uzviknuo „Sad će joj ga puknut!“ Mnogi su ga slikali; Škerlj, Peko, Stanić… fotografirali, o njemu pisali, voljeli ga… Znani Boro Bogdanović iz „prometnog „Libertas“ baš njega je vodio po Europi i trošio velike solde dobivena na nekoj lutriji…Jer on, Ivo Labaš, Držićev Papagalo, on je bio festa od smijeha…I života.
Show sa Orlanda
Igre bez njega nisu mogle. Statirao je u nekoliko predstava, obožavali su ga i glumci i redatelji, ali u sjećanjima ipak najviše ostaju njegove uloge na Generalnim probama. Tu je bio „Inpica di skandali“! Sve bi išlo u redu, do scene kada Knez kaže „Neka uđu!“. E tu bi redovno uletio Ivo, te na tren prije glumca, uzviknuo sa tribina „Neka uđu!“ i pokvario provu. Ma, stavljale su se skale na Orlanda, bez ikakve zabrane, jer znalo se kako će se u jednom trenu Generalne Ivo njima popet i sa Orlanda izvesti svoj show! Namjerno, jer je to od njega okupljeni puk Grada tražio. Tad bi režiser poludio, upozorio ga, uz negodovanje publike, ali Ivo bi opet u pravi tren uzviknuo „Neka uđu!“ I jednom pošalju policiju na Iva u publiku, a on, sa grupom okupljenih mladića, balicom iz Grada, zapjeva na sav glas neku od pjesama o Titu. Policajci stanu, ne znajući što dalje, a Ivo se izvuče. Do nove generalne.
„Da je imat dovoljno velik šator i prekrit Grad, imali bi najveći cirkus na svijetu!“ jedna je od mnogih njegovih izjava koje se pamte i koja možda vrijedi i danas. Sve su to bile pametne izjave pametnog čovjeka, koji je živio život pun slobode. Bio svoj. Do smrti, negdje u kolovozu 1980. godine. Sahranjen je u zajedničku partizansku grobnicu na Boninovu. Tada su mu u Lausu oproštajni pozdrav i zahvalu za sve što nam je podario tekstom „Adio Ivo“ odali Milan Milišić i Vedran Benić, riječima koje bi mnogi voljeli za sebe čuti na kraju puta. Tek nekoliko riječi tog oproštaja od Iva navodimo: „ Zamukao je kreštavi glas što se tolikima činio neprolaznim kao mladost…Živio je koliko je mogao, ali ne koliko je htio…Na svojoj smrti radio je predano, temeljito, kao da ga je jedino ona zanimala sve vrijeme…Činio se kao karnevalska maska anđela…Bio je teatar u jednom… Njegovo je bilo istrajati…Sad kad nas nema više u njegovom životu, možemo se upitati što nas je naučio o našem.“ Pametnom dovoljno za znat i sjećati se velikog lika Grada Iva Labaša zvanog Papagalo.