Južina i dalje ovih dana vlada Kolorinom, čuje se tek zvuk žala dok ih valovi bacaju na sve strane ove vale.
Ti valovi za južine su i odnijeli žale sa dvije male plaže koje su nekad, sad već davno, bile ispod stijena i do kojih se moglo onim skalinima niz Ulicu od Kolorine. Plaža više nema, taj dio ulice je zatvoren ‘privatnom’ kapijom, sve se promijenilo na Kolorini pa je i dolazak i pogled na valu moguć tek odozgo, kad se na kupalište ‘Šulić’ dođe Ulicom Tabakarijom. Dolje se skriven od južine na mulu vidi ribar koji uporno lovi udicom svoj objed između jakih valova, a tamo na moru, između stijena Puhalo i Vješala, možda i posljednji ovogodišnji kruzer napušta naš Grad. Jesen i južina zatvorila je do novog ljeta i predivno uređeno mjesto okupljanja Pilara, njihov ugodni kafić kojeg je uredila i osmislila Dijana Sinanović.
Tu, preko puta ulaza u ‘Šulića’, grafit je na kojem piše VK Penatur, s godinom osnutka ovog kluba, iz kojeg je nastala današnja Sportsko–rekreativna udruga ‘Penatur’, vesela družina Pilara koja organizira puno lijepih događanja u Pilama, između ostalog i znanu festu ‘Pilarsku noć’, te ekipa u kojoj je i njihov vaterpolo klub koji postoji od 1924., a znamo ih i po igrama u Divljoj ligi. Ispravak za prošli ‘đir ulicama’, ona fotka vK ‘Penatura’ nije iza, već prije Domovinskog rata, kad je obnovljena priča o ovoj ekipi. Na slici i u toj ekipi je i Nikša Domić, a njegova majka, gospođa Tonka, za ovaj đir pronalazi u svom foto albumu još neke zanimljive fotke, posebno one o njenim Puljizima. I tako, u tom điru opraštanja sa Kolorinom, iz Tabakarije idemo u drugu ulicu po dužini i važnosti u Pilama, zadnjih godina zvanu Ivana Kukuljevića, a godinama prije zvanu Dumanjska, a od Pilara i Đenevrija. A da bi došli do Đenevrije, valja nama kroz malu ulicu koja spaja ove dvije velike i duge, Ulicom Frana Antice. Tamo nas opet vodi rođeni Pilar gospar Đuro Market. A tko je Frano Antica? To možda ne znaju ni mnogi Pilari. A o njemu je ponajviše pisao veliki čuvar i istražitelj Dubrovnika gospar Lukša Beritić te iz njegovih zapisa ‘izvlačimo’ ono najvažnije o ovom zanimljivom liku dubrovačke povijesti.
Ljevač zvona
Frana Anticu možemo smatrati posljednjim dubrovačkim ljevačem zvona, a s pravom ga se može ubrojiti među ponajbolje umjetnike raznih struka koji su radili u Republici. Bio je službeni ljevač Republike od 1578. do 1585., dakle oko 7 godina. Znani teoretičar i povjesničar Giuseppe Praga za ovog našeg majstora kaže da se može mjeriti s Ivanom Rabljaninom, ‘od kojeg je u nekim djelima i nadmoćniji’, a Cvito Fisković ga ubraja među naše primorske umjetnike i spominje njegov rad u Gandinu u Italiji i u Poljskoj. Beritić pronalazi i kako je u knjigama Vijeća Umoljenih prvi put njegovo ime zapisano zadnjeg dana veljače 1578., u kojima je zaključeno da nadstojnici oružane Republike iskušaju majstora ljevača Frana Anticu tako što će mu povjeriti ‘da izlije nekoliko komada artiljerije’. Iskušavanje sposobnosti majstora Antice u umjetnosti lijevanja dobro je uspjelo, te je primljen u državnu službu, što nam svjedoči zaključak Vijeća Umoljenih od 14. listopada te 1578., kojim mu se odobrava zajam od 50 zlatnih dukata, za potrebe njegovog zvanja s time, da to povrati kad Vijeće zatraži. U ovom zaključku nazivlje ga se Frano Antica iz Lastova, obitelji tog prezimena žive i danas na ovom našem otoku, a iz te obitelji znan nam je i književnik Ivan Luka Antica koji je rođen na Lastovu, a umro u Dubrovniku 1688. godine Vratimo se Franu Antici, iz godine 1579. imamo najstarije sačuvano njegovo djelo, a to je jedno malo zvono, promjera 20 cm, visine 21 cm (bez krune), koje se sada čuva u Lopudskom župnom muzeju. U lipnju 1580. Vijeće Umoljenih primilo je molbu majstora Antice i iznova mu odobrilo zajam od 100 zlatnih škuda, za potrebe njegovog zvanja, s time, da to isplati od budućih narudžbi artiljerije. Za ovaj zajam garantirali su mu dva plemića i to Ivan Pavla Bunić i Petar Sima Menčetić. Iz slijedeće 1581. godine imamo drugi sačuvani komad, lijevan od ovog našeg majstora, zvono koje se nalazilo na crkvici Sv. Elizabete na Pilama, a sada se nalazi u Dubrovačkom muzeju, promjera je 28 cm, a visine bez krune 23 cm.
Spomen i zahvala
U travnju ove godine, Vijeće Umoljenih primilo je molbu majstora, kojom izvještava, da mu je potrebita neka zemlja za ljevarske peći i razni alati, a sve ovo se ne može nabaviti u Dubrovniku, već u Veneciji te moli da mu se posudi 50 zlatnih dukata i da mu se da dvomjesečno plaćeno odsustvo da pođe u Veneciju i nabavi taj materijal. Ovo mu je sve bilo odobreno, a za njega je garantirao vlastelin Stjepan Krištofora Zamanjić. Iz gornjih zaključaka proizlazi, da su, koliko sama Vlada, toliko i pojedini plemići, imali veliko povjerenje u ovog našeg mladog majstora. Vlada, posuđujući mu na laku ruku novac, a plemići garantirajući za njega. Karakteristično je za Republiku da je veliko povjerenje imala prema svojim domaćim majstorima. U Dubrovniku je radilo i nekoliko istaknutih stranih umjetnika, kao poznati Michelozzi, Bernardin iz Parme, Olivieri i drugi, ali nijedan od njih nije uživao ono povjerenje vlade, koje su uživali Paskoje Miličević, guverner oružja Marin Držić, Frano Antica i drugi. Negdje u proljeće 1585. majstor je napustio Dubrovnik, što proizlazi iz jedne bilješke u 19. svesku Državnog arhiva. Zašto je majstor napustio Dubrovnik, iz zaključaka Vijeća ne proizlazi, a više ga se nikako i ne spominje.
Poslije njegovog odlaska, nije odmah pronađen nasljednik te su ljevaonica i radionica sapuna ustupljene činovnicima zdravstva za njihove potrebe. Naime, u listopadu 1585. bilo je nekoliko slučajeva kuge te su po svoj prilici te zgrade bile korištene za smještaj onih iz okuženih kuća. Moguće kako iz ove veze Antice s Pilama i ova mala ulica u Pilama nosi njegovo ime. Prema povjesničaru Pragi, Antica je 1589. u Veneciji, te je godine izlio veliko zvono katedrale Gandinu kod Bergama, nakon čega se posvetio izradbi brončanih ograda pred svetištem bazilike u Gandinu, remek djelu ljevarstva. Iako je živio u Italiji, gdje se kasnije i oženio, on se nije ‘odnarodio’ te u natpisu na tom svom najpoznatijem djelu ističe kako je Lastovac Dubrovčanin. U Gandinu se 1594. oženio Julijom Tagliaferri de Scaramaitis, s kojom je imao četvero djece, tri sina i jednu kćerku.
Njegov treći sin Gaudencius, rođen 5. svibnja 1600. u svojoj 22. godini salio je zvono za Dominikance u Dubrovniku, promjera 36, a visinu 38 cm. Prema Pragi, koji se pozivlje na jedan bilježnički akt od 12. srpnja 1618., te se godine Frano Antica s obitelji nalazio u Poljskoj, možda već i dulje vremena, po svoj prilici kao ljevač topova. Kada i gdje je umro, do danas je nepoznato. Zadnji put njegovo ime se spominje na natpisu zvona Dominikanaca u Dubrovniku, koje je izlio njegov sin. I spominje se za sva vremena i u ovoj ulici u Pilama. U kojima je izgleda živio i stvarao. Možda na Kolorini, možda tu negdje naokolo, ali u Pilama, očito. Tako je i ovaj veliki stvaralac iz vremena Republike kao zahvalu dobio tek jednu malu, poprečnu ulicu, kao i Miho Hranjac i Ivan Rabljanin, dva velika graditelja Dubrovnika koji svoje male ulice imaju ispod Svete Marije, o kojima smo pisali kad smo tamo bili u điru. A za kraj ovog đira, povodom blagdana Svetog Nikole, zaštitnika pomoraca i djece te Dana dubrovačkih branitelja, najhrabrijim mladićima u povijesti našega Grada još jednom hvala za sve i svako vam dobro za vaš dan!