22. travnja međunarodni je Dan planeta Zemlje. Nekad bi na taj datum već „brojali“ i po nekoliko „banja“, more je bilo ugodno podnošljivo, te bi svako obružavanje iz škole koristili za kupanje, skriveni na nekoj od plaža, ponajviše na Banjama i Porporeli, uz Lazarete ili u Uvalici, na stijenama i proljetnom suncu.
Vrijeme se nije dijelilo na „zimsko i ljetno“, znali smo koliko je zaista sati i sunce je baš u podne bilo gore na vrhu neba, proljeće je bilo baš kad su ga datumi i određivali, znali smo i kad će ljeto, s njima i turisti, koje smo tada zvali „gosti“, te je sve oko nas prolazilo mirno, lijepo i bez neočekivanih vremenskih nepogoda kojima u ova naša vremena dajemo neka čudna imena. Tada nismo ni slutili kako će naša planeta Zemlja već za nekoliko godina doći u stanje u kojem je danas, te kako ćemo zbog straha za nju, kao upozorenje gdje sve ovo ide, dodijeliti joj jedan dan za njen spas.
Sportovi na Pločama
Ploče su tada na neki način bile centar raznih sportskih događanja. Spomenuli smo obitelj Kutleša i Ivaninog tatu Iva koji je legendarni golman NK Dubrovnika, spomenuli smo već „malu taracu“, na kojoj se igrao sjajni nogomet na malih barica nacrtanih na zidovima, gdje su vladali Ivica Knego, Niko Caput i ekipa „Donjih Ploča“. Ipak, glavni teren iza Gimnazije bio je svakodnevno okupljanje košarkaša i nogometaša, a onaj manji teren s druge strane dvorane bio je „pomoćni“, tu bi se pripremale mlađe generacije čekajući za „doći na red“ i zaigrati na „glavnom“, nakon što se stariji umore od igre. Svraćale bi tu i ekipe iz Grada, iz svih kvartova, posebno kad su tamošnje placete počele postajati dijelovi restorana i punile se stolovima. Ponajviše su ekipe iz Grada sve češće dolazile iza Gimnazije nakon što je potres iz 1979. zauvijek oštetio igralište u Karmenu, te je to dugo godina bio jedini teren za „zabasketat“. Sredinom sedamdesetih asfaltiran je i uređen i gornji teren iza Gimnazije, te se na njemu, uz ostale sportove, počeo igrati i rukomet, najviše zahvaljujući braći Veraja, našem nastavniku tjelesnog Luki i bratu mu Peri. Tad je osnovan i rukometni klub, okupila se velika i sjajna ekipa, tad su taj sport prvi put zaigrali Boris Jarak, Ivo Dragić, Sven Krile, Zdenko Hiltner, Davor Buconjić, braća Prnjat, Brkovići… otići će nabrajanje u dugo, nekog se uvijek zaboravi. U dvorani Gimnazije trenirale su odbojkašice i rukometašice, a i dalje se igrala sjajna košarka, a tek nogomet. Nema gore stvari nego negdje imati, a nikako pronaći doma sačuvan tekst iz neke stare „Slobodne“ o nogometnom susretu s početka osamdesetih reprezentacije Dalmacije i Hajduka, generacija kadeta. Ekipa Dalmacija je pobijedila Hajduka 3-1, a za nju su igrala i dva „Pločara“, Dinko Novak je branio, a Robert Žanetić dao dva gola! Za Hajduk su igrali mnogi kasnije znani igrači; Štimac, Bilić…Pričalo se to ljeto kako Dinko i Robi idu u Hajduk, al’… a Robiju Žanu obećavam kako ću dat’ truda i taj tekst konačno i pronaći negdje doma skriven. Tad ćemo možda još o Pločama…
Obitelj Franić
A onda preko Buže i niz skale u ulice Prijekog i nastavak đira. Zastali smo u Zamanjinoj ulici, u kojoj nas čeka nekoliko prelijepih priča o čeljadi Grada, ali ostajemo na kratko u Boškovićevoj ili Ulici od Buže. Jer, iz nje se ne može poći dalje, bez priče o dragoj gospođi Mariji Franić – Šipanki, kako su je svi u Gradu zvali. Rođena na Šipanu, od Stjepovića, udala se za svog Mljećanina Peru Franića, prvo su živjeli u Karmenu, u Stajevoj ulici. Tu im se 1950. rodio sin Pero, pa 1952. sin Baldo, a obitelji se pridružio i njihov rođak, Marijinog pokojnog brata sin, Marko Stjepović. Marija Šipanka brinula je o njih tri, već je pomalo šivala čeljadi, a njen suprug Pero bio je konobar. Na žalost, 1954. suprug joj Pero umire, malo prije nego su iduće godine preselili na Prijeko, broj 11 u Ulicu od Buže. „Trebali smo prvo selit na Svetu Mariju, gdje smo kupili kuću još 1952., ali bilo je nekih problema oko tog, te smo privremeno, tako smo bar tada mislili, preselili na Prijeko!“ prisjeća se njen najstariji sin Pero Franić. Na Prijekom žive do 1965. godine, kada sele na Montovjernu. „Majka je pomalo odvajala i gradila tu kuću, gdje i danas živimo brat Baldo i ja, dok je Marko u Zlatnom potoku!“ U tih deset godina gospođa Marija Šipanka i njeni sinovi ostavili su veliki trag i prelijepa sjećanja kod svojih susjeda i mnogih iz Grada koji će o njoj i nakon svih godina puno toga lijepog pričati. „Bila je krojačica, doma je radila svaki dan, ujutro od pet, nekad i cijelu noć čula bi se njena „singerica“. Od toga je nas tri iškolovala, kupila teren na Montovjerni, kuću izgradila, tada među prvih nekoliko tamo! Svima bi šivala, pomagala, krpila staru odjeću jer nije se tada imalo, siromašniji bi u nje dolazili, molili da im nešto prišije, preinači, rekla bi im „Daj što imaš!“, nikad nije „lupala“ cijene ljudima i zato su je svi voljeli!“
Vrijedna i draga Šipanka
„Sjećam se jednom joj je došla večer prije krizme djeteta jedna draga žena, donijela neku stariju robu, nije se imalo, te moli majku „Aj mi napravi nešto od ovog do ujutro za dijete!“ Cijelu noć je radila i ujutro došla ta žena, plače od sreće kad je vidjela kako joj je učinila robu za krizmu!“ Cijeli svoj život Marija Šipanka je šila, pa i na Montovjernu kad su preselili, dolazila je čeljad iz Grada do nje i gore, za prišit što god i spasit neku staru robu. Šila bi i na Šipanu kad bi tamo išli, a „išli smo često tamo, voljeli smo bit na Šipanu, posebno ljeti!“ Njeni sinovi Pero i Baldo ipak bez Grada nisu mogli, te bi svaki dan, što pješke, što tramvajem „hodili do Grada, posebno Iza Roka, za zaigrat „na puca! Nekad bi išao do Grada i po 2, 3 puta dnevno, zavisno od turnira!“ Šezdesetih godina bila je to najdraža igra klincima Grada, a njih dva bili su ponajbolji igrači. O tome smo naravno pisali kad smo bili u điru Iza Roka. A kad su malo porasli, do Grada su dolazili zbog glazbe i rock’n rolla! Njih dva bili su članovi prvih dubrovačkih rock bendova; Veritas u Dominikanaca, pa VIG Duga, Libertas, Dubrovački poklisari, Orlandovi dječaci, VIG Porporela…te su označili glazbu tih godina u Gradu. Njihova majka Marija umrla je 25. ožujka 2009., u 91 godini. Čeljad iz Grada i iz Ulice od Buže i danas je pamte po nadimku Šipanka i sjećaju je se kao dobre, drage i vrijedne žene, jer bila je dubrovačka „Majka hrabrost“.