A onda, pomalo završivši priču o Njarnjasima, krenusmo dalje prelistavati te stare foto albume, još uvijek zastajući na skoro svakoj fotografiji, uz neko sjećanje, spominjanje godine, mjesta i raznih imena, te smo pomalo došli do još jedne velike životne priče gospara Toma Radonića! Sport! I tu tek krene priča…
Veslanje i vaterpolo
”Ajmo od početka, veslanje…Počeo sam veslati u Veslačkom klubu ‘Neptun’ malo iza mog prvog rata, negdje 1948/49 godine, još dok su bili u Portu, ispod mosta kod Revelina. Tu je bila naša velika baraka, i te kako znana starijim generacijama. Sjajna je to ekipa bila; dr. Raguž, Riki Rosetti, Pehar, Biočina, Mario Lozić…I gdje god smo išli na natjecanja, bili smo sjajni, osvajali medalje, evo ih još po zidu naokolo… Čak sam bio prvak sa svojom ekipom Jugoslavije 1955. godine! Moja žena Merica gledala je tu trku, kroz Rijeku dubrovačku, ali tad je nisam ni poznavao! Kaže kako je navijala za mene. Onda smo se prebacili iz Porta, prvo u Paja Mitrovića na Batalu neko vrijeme, a onda tamo gdje su i danas, u Orsan. Prestao sam veslati 1960., neko vrijeme sam još bio trener, ma sve sam bio nekoliko godina!” Ponosno pokazuje monografiju o Veslačkom klubu ‘Neptun’ u kojoj je i on jedan od važnijih likova. A onda vaterpolo, VK ‘Jug’! Zvali su me neki dragi prijatelji, te sam 35 godina bio na neki način vođa puta, nema gdje nismo išli, od Malte do Berlina! Jednom smo došli u Italiju, ona jaka ekipa Juga, mladi, veseli, došli i u hotel, pred utakmicu, te Dabrović odmah na neki klavir pored recepcije zasvira. Al’ neki lik s recepcije il’ što li je već bio, skoči, povika na nas: ‘A joj, ne, ne…’ ‘OK, kažem mu ja, oprostite mu, neće više, ali mi smo inače glazbenici, sviramo večeras u vašem gradu, igrači me gledaju, nije im jasno to pričam, al’ znaju neki pazar spremam, ja im samo namignem i kažem tom liku ‘nema problema, oni zasvirati više neće, jer imamo neko natjecanje’. I kao napomenem mu kako je samo jedan od nas koji nije glazbenik i pokažem mu Jakšu Boškovića, sjajnog glazbenika inače. I smiri se lik. A navečer, nakon utakmice, kažem ja Boškoviću ‘Aj zasviraj nam nešto na klavir!’ i on zasvira, sjajno kako već zna, a onaj lik gleda, te će meni ‘Pa kako drugi sviraju, kad ovaj koji nije glazbenik ovako dobro svira?’ ma bilo je tu još raznih škeraca, vesela putovanja, ali sve prođe, pa i to!”
Četiri rata
Skoro svoj cijeli radni vijek gospar Tomo Radonić proveo je u tvrtki Ličilac Gorica! Od ‘malog od piture’, do glavnog poslovođe i voditelja velikih poslova. ‘I sto ljudi je znalo bit’ u mojoj ekipi!’ prisjeća se, ali prisjeća se i kako su ‘zbog one moje maškarate nazvane ‘mala tenisačica’ dobili nekoliko vrlo dobrih poslova!’ Kako? ‘Pa tu noć u Gradskoj bio je neki Talijan sa svojim društvom, svidjela mu se ta moja maska, zezali se, ja ga štipao, njemu nije bilo jasno tko sam, te se sutradan i upoznali, a on neki veliki poduzetnik, građevinar, te nam je za firmu našao nekoliko velikih poslova, čak i vanka. Zbog njega smo tih davnih godina radili i po svijetu, Afrika, Azija…Tako sam doživio četiri rata u životu!’ Kako? ‘Pa prvo onaj Drugi svjetski rat kao dijete, ovdje u Gradu. Još pamtim sve te teške dane. Zatim u Bagdadu, kad smo tamo radili i kad je počeo rat Iraka i Irana! To je bilo ludilo za pamćenje. Pa u Siriji, opet kad smo tamo radili, a bombali ih engleski avioni. Četrdeset dana nas nekoliko bilo je u nekim podrumima. Gadno je i to bilo. I sad, zadnji ovaj naš, Domovinski rat. Četiri rata… nije malo za jedan život.’ I nije malo, ne samo to, već i sve što smo vidjeli listajući stare foto albume i slušajući priče i sjećanja jednog života punog radosti, veselja, škeraca i ‘pazara’ kako ih gospar Tomo voli zvati, odmarajući se pomalo od i nakon svega sa svojom suprugom Marijom uz more u Štikovicu, čekajući prve ljetne dane, da opet zaroni i uhvati koju hobu il’ što već, dok ga ona čeka da izroni, jer to je ipak njoj važnije od svakog njegovog ulova.
Ode nam i Šeki
Prošli tjedan, u petak, 13-tog, inače, svakako zanimljivo, to je već drugi ‘petak trinaesti’ u ovoj godini, bilo je 40 godina od kad je 1975. umro veliki pisac i nobelovac Ivo Andrić. Uz puno tog lijepog što je napisao, svakako je zanimljivo i ono što je zapisao, onako ‘uz put’, kako je i nazvao svoje ‘Zapise pored puta’, iz kojih od mnogih sjajnih izdvajamo tek jedan, rekli bi, pomalo i mračan, ali na žalost surovo istinit citat: ‘Svi smo mi mrtvi, samo se redom sahranjujemo!’ I tako, u tom čekanju u redu, svako malo napuštaju nas neki dragi ljudi koji su bili dio naših života. Jedan od njih koji je ne tako davno dočekao svoj red je i Šeki, kako smo ga svi zvali, a da mnogi nisu ni znali da se zapravo zove Ante Gleđ. Šeki je bio dobro i drago, tiho i vrijedno čeljade našeg Grada kojeg smo svi znali, bio je simbol Igara i našeg Teatra u kojem je i proveo skoro cijeli svoj radni vijek kao dio njihove ‘tehnike’, ali bio je i simbol Grada i đira Stradunom u kojem smo ga redovno sretali sa njegovim karićem kojim bi prevozio sve i svašta, često pomažući mnogima, a najčešće prevozeći duge vijence od lovorike i željezne držače za baklje. Sam je činio i lovorike i baklje, uljepšavajući razne zgode i događaje po Gradu, te kad god bi vidjeli kako negdje gore baklje, znali bi da se tamo nešto događa, ali i da ih je učinio Šeki! Zadnjih godina u puno tog pomagao mu je naš Picula, ‘nesuđeni kandidat’ za gradonačelnika, kojeg je i Šekijeva bolest pomalo smela zadnjih dana kampanje od koje je odustao u zadnji tren, na žalost mnogih. A kad smo već kod izbora, evo završni krug je pred nama i jedan od dva kandidata laže i kad treba i kad ne treba, te kad smo kod godišnjica, prisjetimo se i kako je jučer, 17. ožujka bila 101 godišnjica smrti velikog Antuna Gustava Matoša koji jednom davno zapisa: ‘Ja ne ljubim Hrvatsku zbog glupana, nego zbog sebe i zbog onih koji nisu glupani, a tih još ima, hvala Bogu!’