Obitelj Zamanja, Zamagna ili Džamanjić, po kojima nosi ime šesta ulica u nizu od Sponze preko Prijekog do Male braće, po puno toga jedna je od najzanimljivijih obitelji dubrovačke povijesti. Iz zapisa dubrovačkih kroničara, a ponajviše akademika Nenada Vekarića, porijeklom su iz Hercegovine, pa ih se povezuje i za prezime Džamarija, a po nekima daljnjim su porijeklom iz Puglije u Italiji.
Po zapisima prvi put spominje ih se 1220. godine, prvi je zapisan Šimun Zamagno. Iza se spominje i sin mu Ivan Zamagno, a već 1302. kao knez u Župi spominje se Ivanov sin Junije, dok je ipak prvi utjecajniji član ove obitelji bio Junijev sin Orsat, koji je obnašao dužnost senatora, suca, člana Malog vijeća, a u rujnu 1366. bio je i knez. Nakon njega kroz dubrovačka stoljeća veliki je broj pripadnika ove obitelji koji su ostavili veliki trag u povijesti, bili su pjesnici, diplomati, špijuni, znanstvenici, ali vrlo često obavljali i dužnost kneza Republike. Zadnja dva desetljeća Republike Zamagne su bile jedan od najjačih plemićkih, samim tim utjecajnih i vladajućih rodova u Dubrovniku. Već početkom Prvog svjetskog rata u Dubrovniku više nema nikoga iz obitelji Zamagna. Njihovi preci odavno već žive u Italiji.
Džamanjić se drži junački!
Po mnogima najpoznatiji iz velike dubrovačke plemićke obitelji Zamagna je dominikanac, teolog i filozof, veliki govornik i sjajan nastavnik svog vremena Rajmond Džamanjić, kako se redovno potpisivao. Rodio se 1587. u Dubrovniku, u kojem i umire 1644., napisao je mnoge knjige svojih govora, ali i savjeta o govorništvu, pisao je i pripovijetke, a najznačajnije djelo ipak mu je jezična rasprava ‘Nauk za pisati dobro latinskim slovima rieci jezika slovinskog’. Skoro sto godina iza njegove smrti, 1735. u Dubrovniku se rodio također značajan član ove obitelji, često spominjan u mnogim knjigama i svakako vrlo zanimljiva osoba, Brnjo Džamanjić ili Bernard Zamagna. Sa školovanjem je počeo u rodnom gradu, ali već kao dječak odlazi u Rim, u jesen 1753., gdje završava razne škole i postaje član tamošnje akademije. U Rimu se povezuje sa svoja dva starija sugrađanina, već znana znanstvenika Dubrovčanina, Rajmondom Kunićem, koji već tri godine poslije u pismu Ivanu Mariji Matijaševiću piše kako se ‘Džamanjić drži junački!’, te sa već znanim Ruđerom Boškovićem. Kao njihov učenik istražuje prirodno znanstvene teme. O tome piše i spjev u stihu ‘Echo’, u knjizi u kojoj obrađuje akustične, astronomske i meteorološke pojave, te u sklopu nje objavljuje i prijevode svog učitelja Kunića grčkih pjesnika i epigrama. Svoj znanstveni i istraživački vrhunac zapisuje u spjevu ‘Navis Aeria’ u kojem istražuje mogućnost zračnog broda kojeg pokreću četiri aerostatička balona, među prvima, ako ne i prvi, u svijetu!
Snalažljivi Brnjo
Na sprovodu njegova uzora i učitelja Ruđera Boškovića 1787. u Milanu Brnjo Zamanga kao predstavnik Republike održao je rječit govor, pa mu je dubrovačka vlast za učinjeno odlučila pokloniti zlatnu kutiju (scattola d’oro) u vrijednosti 30 cekina. Do rodnog grada često je navraćao, a 1790. godine ga iz Dubrovnika kao svog izaslanika, vraćaju u Rim na razgovor sa tadašnjim papom Pijom VI zbog jednog važnog i teškog sudskog i političkog spora sa Svetom stolicom. Nešto kao anegdota o njemu kaže kako mu je odmah po dolasku papa Pijo VI jako ljuto rekao kako ne priznaje nikakve dubrovačke poslanike, na što mu je on, jer ga je poznavao i prije imenovanja, odgovorio: ‘Ali Vaša Svjetlosti poznat će Brnju Zamagnu Dubrovčanina!’ Druga anegdota kaže kada bi tri stara prijatelja i svećenika iz Dubrovnika – Džamanjić, Kunić i Benedikt Stay – išli Rimom, bilo pješke, bilo vozeći se kolima, prolaznici bi pokazivali prstom ushićeni što uživo vide ‘taj čuveni trijumvirat’. Brnjo Džamanjić je očito bio jako veseo i zanimljiv lik. Postojao je i Brnjov portret, kojeg je naslikao talijanski slikar Carmelo Reggio, vjerojatno između 1802. i 1805., ali je ukraden 1989. iz Znanstvene knjižnice u Dubrovniku zajedno sa nekim slikama Ruđera Boškovića, o čemu se nikad ništa nije saznalo! Po njegove stare dane, kad se vratio i sa tog puta do Rima, prevodio je na latinski Gundulićeva ‘Osmana’, a i tu ima još jedna anegdota. Jednog jutra, 24. svibnja 1818. iz Stona do Dubrovnika stigao je austrijski car Franjo I., na Pilama ga je dočekala načelnikova svita, sve su okolne kuće bile okićene, učinjen je i slavoluk na vrhu kojeg je bio orao, kao simbol Austrije, a sve je bilo puno natpisa na latinskom, koje sastavi upravo Brnjo Zamagna sa svojom družinom. Zapisano je kako je čak i u svom domu ugostio Cara, te mu posvetio stihove na latinskom. Domaći puk već tad se ismijavao s njim, jer prisjetili su se kako je stihove veličanja posvetio i Napoleonu i Frančezima kao oslobodiocima Dubrovnika, a posebno stihove u slavu Marmonta, inače uklesane na kamenoj ploči oko Tri crkve na Boninovu! Ovaj svakako zanimljiv lik naše povijesti umro je malo iza tog susreta, 1820. u Dubrovniku.
Bukovčeva ‘Dubravka’ i Brnjo
Koliko je Brnja Zamagna zanimljiv lik potvrda je i da ga je slikar Vlaho Bukovac uvrstio među najveće likove dubrovačke povijesti na svojoj znanoj slici ‘Dubravka’! Nekim čudnim povijesnim zgodama znana i prelijepa slika ‘Dubravka’ Vlaha Bukovca nalazi se u jednom od muzeja u Budimpešti! Na žalost, i ova, kao i mnoge druge Bukovčeve slike, van su Hrvatske. Bukovac je naslikao 1894., a na njoj je prikazao svoje imaginarno viđenje publike, znanih likova Dubrovnika kroz povijest, na prikazanju Gundulićeve ‘Dubravke’. Koga i zašto je sve Bukovac uvrstio na svoju sliku, znao je samo on, a neki od povjesničara umjetnosti pokušavali su odgonetnuti tko je tko na osnovu nekih izjava i zapisa samog slikara. Dakle, u prvom planu su franjevac i pisac Sebastijan Slade (1699-1777), pjesnik Dinko Ranjina (1536-1607) i latinist i pjesnik isusovac Benedikt Stay (1714 -1801). Desno od njih u profilu su pjesnik Marko Galjuf (1765-1834) i pjesnik i fizičar Rajmond Kunić (1719-1794), a malo iznad njih su dvije osobe koje razgovaraju, pisac Benedikt Rogačić (1646-1719) i znani književnik Junije Palmotić (1606-1657). Nekako u drugom redu, na lijevo, okrenut leđima i držeći se za ogradu je Ruđer Bošković, a žena iza njega sa rokoko perikom, koja ga gleda, je Bukovčeva supruga Jelica. Iznad nje, lijevo gore, sjede pjesnici Ilija Crijević (1463-1520) i Ivan Gundulić, uz njih je diplomat i veliki lik Republike Nikolica Bunić, a iznad njih je neki paž za kojeg nitko nije otkrio o kome se radi! Pored njih, ispod balkona je Cvijeta Zuzorić, a nad njom se naginje, vječno zaljubljen u nju, pjesnik koji joj je posvetio mnoge pjesme, Dinko Zlatarić. Desno od njih stoji liječnik Đuro Baglivi (1668-1707), onaj čiji spomenik je postavljen između dva WC – a u našoj bolnici, uz njega je političar Anselmo Banduri (1671-1741), pa Dionisio Remedelli, te ‘otac domovine’ Stjepan Gradić i znani nam fizičar Marin Getaldić Bete. Ispod ove grupe znanih Dubrovčana je ona manja skupina, već pomalo i u drugom planu, prvi, po sredini slike, sagnut je dominikanac Serafin Crijević (1686 -1759), iza njega tek glavicom proviruje pjesnik i svećenik Ignjat Đurđević ili Đorđić, a do stupa Dvora su kapucin i pisac Michelangelo Bosari (1654- 1729) i spomenuti nam Bernard Brnja Zamagna, te uz njega i filolog za sve njih novije generacije Petar Budmani (1835-1914). Spomenimo i za kraj navođenja svih ovih likova kako su na balkonu iznad svih Danica Budmani i Justina Čikoš, a iza njih stoje slikari Bela Čikoš Sessia i Vlaho Bukovac, te znani dubrovački pjesnik, publicist i političar 19. stoljeća Medo Pucić, koji je Bukovcu najviše pomogao u mladosti! Eto, na znanje o likovima ove velike i znane Bukovčeve slike, među kojima je i Brnjo Džamanjić.