Kao neka nadoknada propuštenog bio je susret prije koji dan sa starim Karmenašem Antunom Paveškovićem, uz ugodnu i sjetnu šetnju s njim rodnim mu kvartom.
Dragi nas Paveško odavno je u Zagrebu, doktorirao je književnost, radi u Odsjeku za povijest hrvatske književnosti pri HAZU – u, vrhunski je poznavatelj dubrovačke starije književnosti, ali srcem i dušom ostao je Karmenaš. Kako nam se u tom điru pridružio i njegov mlađi kolega Domagoj Vidović sa Instituta za hrvatsku književnost, sjajan istraživač jezika, lingvist, onomatist, kolumnist i neostvareni košarkaš, također i naravno i on uz ime ima onaj dr dodatak, jer je doktorirao još prije tridesete, ova šetnja Karmenom uz Paveškovo vodstvo bila je puna lijepih priča.
S Paveškom po Gradu
Prazne ulice bez čeljadi i prolaznika, tek s nekim glasom iza persijana, prvo preko Pustijerne uz ostatke starog samostana gdje je bilo naše košarkaško igralište, nakratko do Kere, pa ispod Mira do jedne od placeta gdje se igrao nogomet i što li već od tih naših igara, tamo gdje je s jedne strane zgrada Gradske glazbe, a s druge zgrada gdje je nekad bio zatvor. Dalje uz puno sjećanja na raznu čeljad koja je tu živjela i Paveškovo pitanje za mnoge „A jel’ on živ?“ i poneku zgodu iz života ovih ulica, sve do Pobijanove gdje je Paveško s roditeljima živio, uz njegov pogled pun sjete i tuge i jednu zgodu; „Kad sam zadnji put ovdje bio prije skoro deset godina i pokazao svojoj supruzi gdje sam živio, toliko joj se sve ovo svidjelo, da mi je rekla kako bi voljela da joj ga nikad nisam ni pokazao!“ Paveškovi roditelji su umrli, a stan ni oni, ni on, nisu otkupili. A onda smo sreli Lilu Lepeš i krene sjećanje na nekadašnji vrtić i njena oca Pava, Paveškove nekadašnje susjede, pa dalje do kuće gdje je živio Ivo Labaš Papagalo, uz neka sjećanja na ovog velikog lika Grada. Tu je i pogled na zgradu u Sarakinoj, u kojoj je nekad bio ST „Lero“ i pisao se list mladih „Laus“, u obje stvari sudjelovao je nekad i naš Paveško. Zatim ulasci na dvije Buže kroz ona mala vrata, uz prelijep pogled zalaska sunca toplog prošlog tjedna. Stigli smo i na Jezuite, opet spominjanje neke davne čeljadi, nekih gradskih mulaca i fakina i njihovih škeraca i kazina, prisjećanje na palme koje su tu nekad bile, sad više nema niti jedne, te i na igralište od kojeg je ostao samo onaj pijesak, a na kojem se igrao i nogomet i košarka i naravno „na frnja“! Sve smo to spominjali u ovom điru kad smo ovuda prolazili, ali lijepo je sve to iznova slušat kad to Paveško spominje. Domagoj samo šuti, tek kaže „uživam!“ Te smo niza skaline od Jezuita, preko Zelene place, Lučaricom do Straduna, u đir. Paveško i dalje svako malo staje, sjeća se, priča, spominje… Rijetko dođe u svoj rodni Grad, a kad dođe „samo bi điravao i điravao…“ A na Stradunu sretnemo Nikolicu Nikića, tada tek krene priča. Nema kraja… Koji je ipak došao Paveškovim povratkom u Zagreb. Do nekog novog susreta sa njegovim rodnim Gradom, do kojeg će sigurno doći, jer on ga tako iskreno ćuti…
Više je grasta nego čeljadi
A onda dalje u đir ulicama, još smo u Kunićevoj i još nam toga ima za pripovjedat gospar Duško Asić. Prvo, još malo o glazbi… „Nešto smo ispustili! Svirao sam i u zboru tamburica pri Katedrali“ i pokazuje opet staru fotografiju, datum 3. siječnja 1973. godine, po sredini tadašnji biskup Severin, drugi na desno do njega visoki Tonći Krasovac, a dolje, po sredini kleči s tamburicom Duško. Osim nagrade Grada Dubrovnika gospar Duško je za svoj doprinos glazbi dobio 2013. i nagradu Hrvatskog sabora kulture „za postignuća na području kulturno – umjetničkog amaterizma“. Još smo malo o glazbi, posebno njegovom velikom priijatelju Hrvoju Filičiću, „on je bio „capobande“ u Glazbi prije mene!“ A onda smo malo o njegovoj, Kunićevoj ulici. „Ulici od grasta!“ kako bi je mogli nazvati, jer puna je grasta sa lijepim cvijećem i to je, bar onaj njen gornji dio iznad Prijekog i obilježava. Svakako, puno je više grasta s cvijećem u ovoj ulici nego preostale čeljadi u njoj. Zapravo, toliko je grasta s cvijećem da se onim gornjim dijelom Kunićeve ulice, onim užim i pomalo vijudavim, kad se krene s Pelina, na nekim mjestima jedva može i proći. Ali, upravo to cvijeće daje onu finoću i živost cijeloj ulici. A čeljad u njoj? „Danas jedni, sutra drugi, ne možeš više ni znat tko gdje živi!“ kratko je odgovorio gospar Duško Asić kad smo krenuli na „popis“ nekadašnjih i današnjih stanovnika Kunićeve ulice. Malo ih je ostalo, većinom na vratima umjesto imena piše Apartman ili ime neke tvrtke sa onim obaveznim d.o.o. , a kako je i ljeto prošlo, neka tišina i praznina uvukla se i u ovu ulicu Grada.
Testament u kamenu
Te krenu nekako sjećanja na one „nekad“ i spominjanje sa nesigurnošću ovih koji žive u ovoj ulici „danas“. Na vrhu, s ulazom i sa Pelina i iz ulice, obitelj je dr Pava Kalinića, kućnim brojevima na niže, prema Prijekom obitelj Martić, pa stan pokojne Eni Andruzzi, o kojem brine njena unuka Ivona Michl. A tu je na pročelju ove kuće, na broju 24. po mnogima jedini isklesani kameni testament, još od 1728., sačuvan, preveden i pojašnjen upravo zahvaljujući Ivoni. Njen prijevod, kojeg je nedavno spomenula u razgovoru za jedan dubrovački portal, kaže kako u ovom testamentu piše:
„Ja, Andrijica Valković, ostavljam Anici, mojoj nepuči sve moje biće kako mojoj legitimnoj kćeri, ma da me dobro gleda i ne ljuti na svijetu, a po smrti da mi se spomene od duše / 1728.“ A priču o tome što se zapravo zbilo prepričala je Ivona u navedenom razgovoru; “Barabant Andrija Valković, rodom iz Senja i žena mu Stane, već u poodmakloj dobi kako nisu imali djece, doveli su k sebi u kuću Andrijinu nepuču Anicu. Živila je s njima neko doba dok im nije dobro ofabrikala. Zaljubila se u meštra Vlaha, kamenara s Konala, koji je u susjedstvu gradio jednu kuću. Regalo joj je garofale, ona ih je povonjala i na sve drugo zaboravila. Ljubav je bila obostrana, iako je Vlaho bio oženjen, odlučili su sve ostavit i pobjeć u svijet. S barkom koja ih je čekala u Pilama trebali su poć na Korčulu, ali jaki maestralun koji je skopijo, poigro im se sa sudbinom. Anicu i Vlaha, more je donijelo pod Konavoske stijene. Nedugo nakon toga uhitili su ih, osudili i zatvorili. Nakon po godine Anicu je dundo izvadio iz zatvora, a kako je finuo Vlaho, ne znamo. Za despet svima Andrija je nepući ostavio kuću i to sve na kamen napiso”.
Vojnici obitelji Kukica
Toliko o tome, ajmo dalje i niže skalinima niz Kunićevu… do kućnog broja gdje je živjela pokojna Luce Barišić, nakon nje tu je živjela pokojna joj kćer Anđela udata Fraska, a sad je tu njena kćer Lara. Ispod njih nekad je živjela obitelj Vlaha Čičkovića, sad su tu apartmani. Vrata niže nekad je živio pokojni Pero Romić, sin mu Jakov bo je franjevac, a kći časna sestra. Ispod njih obitelj Gangai, broj niže obitelj Pale, te dolazimo do stana gdje je živjela obitelj Kukica. Tu imamo još jednu zanimljivu priču koju je zapisala Lucija Kukica Ćosić. „Tri brata Kukica, Ivo, Nikola i Luko rođeni su u Dubrovniku. Ivo je bio marangun. Za vrijeme rata su unovačeni u austro – ugarsku vojsku. Ivo je ratovao u Galiciji, gdje je bio i ranjen. Nikola je bio u 16. korpusu, gdje je i odlikovan. Luko je poginuo u ratu. Nakon rata Ivo se vratio doma, živio je s majkom Lucijom, ženom Lucijom i dva sina u Kunićevoj ulici. Radio je kao marangun. Umro je 1962. Nikola je poslije rata otišao u Ameriku gdje je uskoro i umro.“ Lucija Kukica Ćosić će zapisati i kako je „odlikovanje komandanta 16. korpusa dobio desetar Nikola Kukica. Pisano je njemačkim jezikom; “U ime najviše službe izričem Vam pohvalno priznanje komande korpusa za zaslužno ponašanje pred neprijateljima.“ Toliko o obitelji Kukica, a do kraja te gornje strane Kunićeve, one iznad Prijekog ostaje nam tek spomenuti i obitelji Zanoni, obitelj Kačić, i eto nas tom stranom niz skale na Prijekom, tu gdje živi gospar Dubravko Kovačević sa svojom obitelji, a tu tek ide lijepa priča.