Vraćamo se lagano u đir ulicama Grada. Misli i asocijacije su malo odlutale u ove dane južine. Nije za zamjerit. A i bili smo u nekim danima tužnih sjećanja na one koji nisu više s nama, pa ni čeljadi nije bilo baš do priče.
Nakon južine, malo je i zahladilo, došla nam je bura i malo mozak razbistrila. A i vrijeme je više, ipak smo u sredini mjeseca koji se i zove studeni. Ostali smo sami u Gradu, nema više nikog sa strane. Sve je pošlo, vratilo se doma.
Negdje daleko van našeg Grada. Do njihova novog dolaska, dakle do novog ljeta, kako stvari stoje po najavama i obećanjima, Hrvatska ulazi u Europsku uniju. Mi, ovdje u Dubrovniku, kako stvari stoje, ostajemo i dalje van te EU! Nepovezani i tako daleko.
Naša draga Vlada sve čini da se tako i osjećamo, zaboravljeno i napušteno. Pomalo, razne državne institucije i sve što vrijedi i neki grad čine gradom i središtem, preseljavaju negdje drugo, u onaj dio Hrvatske koji će ući u EU. Nas ostavljaju bez svega. Ponižavajuće.
'SULE SILNI'
Ipak, nije sve tako crno. Evo, možete svako večer gledati na TV seriju o Sulejmanu, kojeg su zbog mnogih zala koje je počinio zvali „Silni“, a ne „Veličanstveni“, kako to sad lukavo propagiraju moderni Turci. Tu seriju koju tako mahnito gledaju mnogi Hrvati/ce, ipak je prvo trebao pogledati neki povjesničar i potvrditi našem pučanstvu kako je zapravo puno toga ublaženo i lažno, jer taj „Sule Silni“ puno je zla nanio i hrvatskom narodu. Al' dobro!
Zla kob zaborava. Živimo neka druga vremena, uskoro će Turci imati još koji hotel u gradu i ovisit ćemo o njima, pa se nasmijte malo i na njihov račun. Malo montiranog humora o nama danas kroz ovu seriju možete pronaći na ovoj web stranici http://vimeo.com/52969250. Ajmo sad konačno malo u đir ulicama.
Vjerujem kako nema niti jednog stanovnika Dubrovnika koji bar jednom nije prošao ulicom Miha Pracata. Ide od Straduna, pored apoteke s lijeva, sve gore do Glazbene škole. U tom nizu kućnih brojeva danas prolazite pored kafića, restorana, galerija, tu je i Narodna knjižnica gdje ste morali poć' ako ne zbog sebe, onda sigurno tražit lektiru za djecu.
Presijeca je ulica Od Puča, a na tom kantunu nekad je bila slastičarna iz koje miris kolača valjda i danas pamte neke davne generacije. Dalje je slijeva džamija i Odbor islamske vjerske zajednice, malo dalje na desno Gučetićeva ulica i osnovna škola, koji korak dalje Centar za socijalnu skrb, zatim crkvica Svetog Vida iz 16. stoljeća. Tu negdje već počinju prvi skalini, na desno je pomalo skriveno i bajkovito bogatstvo povijesti Grada, još uvijek sačuvani nekad davni stambeni kompleks kojeg „pletu“ ulice Pečarica i Tmušasta.
I na vrhu ste u ulici Strossmayerovoj, s kojom zapravo počinje kvart ispod Svete Marije, točnije na samom ste ulazu u Glazbenu, zapravo već duže godina Umjetničku školu. Ako već niste vi, tu vam dijete ide ili u muzičku, il' na balet il' lijepo slika! Eto, kad se sve navedeno zbroji, male su šanse da bar jednom niste svratili do ulice Miha Pracata.
BAJKOVITI DIO GRADA
O tom zaista bajkovitom dijelu Grada, spletu između Pečarice i Tmušaste, pisala je znana profesorica Marija Planić Lončarić u svom tekstu „Zajednički prostori stambenih zona srednjevjekovnog Dubrovnika“, navodeći kako „dubrovački primjer očuvanoga zajedničkog dvorišta jest u središtu velikoga pravokutnog i pravilnog stambenog bloka, danas omeđena ulicama: Gučetićevom na sjeveru, Pracatovom istočno, Strossmayerovom južno i Božidarevićevom zapadno“.
Dvorišta su bila centri malih kvartova, blokova Grada. Dalje piše u toj knjizi kako „razvijeni oblik takvog maloga feudalnog prostora nalazimo u bloku između Pracatove i Božidarevićeve ulice. Iako je on u biti jednakih karakteristika, a to je osnovni hijerarhijski odnos između položaja i veličine vlasnikove kuće i one ovisnih ljudi, blok je razvijeniji u odnosu veza dvorišta s okolnim gusto izgrađenim tkivom i obližnjim ulicama.“
A te dvije male ulice ovako opisuje: „ulica Tmušasta, koja s južne strane dolazi do linije drugog prilaza, do ulice Pećarice, koja prilazi dvorištu s istočne strane. Jedan i drugi prilaz su zanimljivi: Tmušasta, koja je na svojem najužem dijelu široka nešto manje od metra, i šira Pećarica, koja je u jednom dijelu nadsvođena.“ Prostor unutar zidina tada je bio jako vrijedan, pazilo se kako iskoristiti svaki kvadrat, ali za bolji život, a ne kao danas, kada su prostori unutar zidina također i te kako na cijeni, ali za otvorit suvernirnicu, kafić, restoran…
Pisali smo u ovom điru o te dvije male ulice tako čudna imena. A za povezati i shvatiti o kakvom se stambenom kompleksu i isprepletenosti objekata i ulica tu radi, ponajbolje izučavati priloženi tlocrt baš iz navedene knjige. Tu se krije povijest Grada.
PUCIĆEVA POSTALA MIHA PRACATA
Ova ulica nekad se zvala Pucićeva, a današnje ime je dobila po dobro znanom dubrovačkom pomorcu, brodovlasniku i trgovcu Mihu Pracatu, koji je upravo u toj ulici imao svoju palaču, rođenom na Lopudu negdje oko 1522., na kojem i umire 1607. godine. Sahranjen je u klaustru Male braće. Između tih godina zbio se jedan život vrijedan poštivanja.
Naravno, osnova neke opće kulture i barem minimalnog poznavanja povijesti Dubrovnika svakog njegova stanovnika vodi logičnom zaključku kako o ovom velikom liku naše povijesti znate barem nešto. Stoga, tek; Miho Pracat bio je jedini pučanin, dakle ne ondašnja vlastela ni plemstvo, već običan građanin kojem je Dubrovačka Republika 1638. godine podigla javni spomenik i eno vam ga u Kneževu dvoru! Po sred atrija Dvora!
Tu veliku počast zaslužio je darivajući sva svoja dobra za otkup Dubrovčana koji su zapali u roblje u stranim zemljama. Ponajviše su robovali kod Osmanlija, preciznije Turaka! Uz Miha Pracata veže se i znana legenda o gušterici! Odmarao je ispred svoje kuće i gledao guštericu kako pokušava uspeti se uz hrapav zid. Uspjela je tek treći put, što je Miho Pracat povezao sa svoja dva dotadašnja pomorska neuspjeha, te se odlučio i na treći pokušaj, uspio i postao jedan od najimućnijih stanovnika Republike toga vremena. Naravno, puno još priča imate o njemu, al' to čitajte negdje drugo.