Brojni ugostitelji žale se da je sezona podbacila, naročito vlasnici restorana koji tvrde da čak u vrijeme ručka i večere, kada se prijašnjih sezona čekalo u redu na slobodno mjesto, stolovi zjape prazni. Istovremeno nemali broj građana upravo u ugostitelje upire prstom, jer su ‘pohlepni’, ‘hohštapleri’, ‘za nikakvu ponudu nabijaju bezobrazno visoke cijene’. Neki čak upravo njih optužuju za to što je sezona, navodno, loša. Doduše i vlasnike apartmana koji su ‘za šupe digli cijene u nebo’. Ne prođu lišo ni ostali pružatelji turističkih usluga. S druge pak strane, većina ugostitelja ogorčena je mjerama koje se provode pod geslom ‘Respect the City’ jer je, kako navode, Grad mrtav ‘pa što gost u njemu uopće ima tražiti’?! Sve se ovo svakodnevno iščitava na društvenim mrežama ponajviše, a jasno i komentira po gradskim kuloarima. Računi kave na Stradunu i dalje su glavna vijest mnogih nacionalnih medija, uz popratna zgražanja u komentarima. Radna snaga je pak priča za sebe. Dok jedni tvrde kako su Dubrovčani lijeni i ne žele raditi, jer je lakše šupu pretvorit u apartman i ‘lezi ‘ljebe da te jedem’, nego zasukat rukave, drugi za činjenicu da nas poslužuju (i to kažu jako loše) Trebinjci i Filipinci optužuju, a koga drugog doli ugostitelje, jer su ‘škrtočine koje neće pošteno platiti radnike, nego ih izrabljuju za kikiriki’. Što je prava istina u cijeloj priči teško je reći, jer je puno aktera, aspekata, ali i interesa ‘u igri’. Mi smo ovom prilikom odlučili dati prostora ugostiteljima da nam pojasne iz svog kuta gledanja situaciju, odnosno svoje pozicije na turističkom tržištu. Iza Ane Bitange i Marjana Lipanovića su preko dva desetljeća ne samo rada u ugostiteljstvu, već i neizmjerno puno ulaganja, truda, odricanja… Odabrali smo baš njih jer svojim odnosom prema poslu, gostima, kako domaćima tako i posjetiteljima, mogu poslužiti kao primjer što i kako treba. Što bi se u narodu reklo ‘da vuk bude sit, a sve ovce na broju’. Odnosno da poduzetnik u svojoj djelatnosti traje i razvija se, a gost iz objekta odlazi s osmijehom na licu i osjećajem kako je za svoje novce zaista dobio ono što je platio, čak i više od toga. Ako je stranac u pitanju, onda se takav dobar glas širi dalje i, jasno, pomaže u promidžbi destinacije. Naravno da nisu jedini, dapače! Puno je takvih, a da ‘u svakom žitu ima kukolja nema sumnje’, pa tako i u ugostiteljstvu. Za početak smo smo ih pitali je li sezona dobra ili je podbacila.
Velika očekivanja
—Sezona sama po sebi i nije loša, ne može je se ni nazvati odličnom, jer bi to značilo da su obje strane zadovoljne, kako potrošač tako i prodavač, a to baš i nije slučaj. Svakako ne bih rekao da je podbacila, pogotovo ne zbog cijena ugostitelja – jasan je Lipanović, dok Bitanga ističe da je procjena sezone vrlo nezahvalna, te da može imati samo dojam, ali ne i sud, s obzirom da ne raspolaže s dovoljno relevantnih informacija. Na koncu, sezona je još uvijek u tijeku i tko zna što nam donose predstojeći mjeseci, kao i koliko će trajati.
—Ono što mogu sa sigurnošću ustvrditi je da su svi imali velika očekivanja, koja su temeljili na prognozama koje su se plasirale u javnosti. Moj je pak dojam da se struktura gostiju promijenila za određene mjesece, stoga sam mišljenja da je cjelokupna slika koju šaljemo u svijet možda imala isto neke veze sa, za sada, lošijim rezultatima. A opet se vraćamo na ono da bi trebali gledati na svaku sezonu za sebe, i svakako radit na tome da budemo bolji mi pa će i stvari oko nas biti bolje. Prije Corone smo svi imali neku ideju kako će se stvari slagati pa se moglo više planirati i zapravo je postojao nekakav orijentir. Promjenilo se to da od Corone nadalje treba sagledavati svaku sezonu za sebe, da zapravo ne znamo što nas čeka, jer nam je kriza pokazala da je sigurnost u bilo što samo iluzija – zaključuje Ana Bitanga.
Sve u isti koš Načelno loša percepcija javnosti o dubrovačkim ugostiteljima, jasno, smeta podjednako naše sugovornike.
—Naravno da me smeta stavljanje svih ugostitelja u isti koš. Mislim da u ni jednoj djelatnosti to ne bi trebalo biti tako. Svi smo kao ljudi različiti i samim time ćemo i imati različit pristup poslu i svemu drugome. Mislim da je ljudima nekako najlakše pljuvati po nama što radimo u uslužnoj djelatnosti. Valjda imaju pretpostavku da to može svatko pa samim time nije vrijedan posao, ne znam… – iskrena je Bitanga, dok Lipanović smatra golemim apsurdom to što se, ako ne jedino, a onda ponajviše, ugostitelje proziva za podizanje cijena.
—Naravno da ima ‘zamki za turiste’, ali takvi su u manjini! Cijene se slažu prema godišnjim troškovima na koje nitko ne obraća pozornost, nego samo na krajnji proizvod. Možda da se ljudima malo objasni kolika su tu davanja i na kraju kad radiš, i to ni malo lako, da hoćeš nešto i zaraditi – kaže Marjan, posebno se referirajući na žaljenja kako je u Gradu na najpoznatijim i najfrekventnijim, na koncu i najskupljim lokacijama za najmoprimce, nešto preskupo.
—Cijena proizvoda je svugdje istaknuta. Možeš sjesti ili ne moraš. Kao da ljudi koji imaju para za Golfa uđu kupit Ferrarija i onda kukaju kako je preskup. Dakle ne jedi, ne pij na mjestima koja ti nisu unutar budžeta! – zaključuje Lipanović, a Bitanga se nadovezuje kako ljudi očito po pitanju cijena vide samo simptom, a ne uzroke.
—Mislim to je isto normalno, ali baš zato jer ne vide cijelu sliku ne bi trebali odmah osuđivati i nazivati svih pohlepnima. Cijene svega su skočile, plus inflacija i euro, cijene najmova, naravno ljudi koji rade trebaju plaću, javne površine, namirnice, inventar… Jako je puno toga, možemo nabrajati do sutra. Radimo nabolje što znamo sa svim tim u vidu, u nadi da će ostati dovoljno da se zimi mogu isplatiti plaće, jer imate ljude zaposlene cijelu godinu. Da možete nešto popraviti, srediti, kupiti, jer uvijek se iznova ulaže. I dočekati sljedeću sezonu koliko toliko bez stresa i dodatnih kredita. Sigurno ima različitih ugostitelja i vrsta managementa, jer smo svi različiti – kaže Bitanga
Manjak radne snage ruši kvalitetu usluge
Problem manjka radne snage u dubrovačkom turizmu, naročito ugostiteljstvu, proteže se već duže vremena i iz godine u godinu čini se da je sve veći, zbog čega, činjenično, pati usluga, ugostiteljstvo kao djelatnost i turizam u cjelini. Treba li uopće napominjati da je to naša, ne čak ni glavna, nego jedina gospodarska grana. O njoj, može se netko zavaravati da je drugačije, ovisimo svi. Jedina je razlika što jedni od turizma žive izravno, a drugi neizravno, odnosno neposredno ili posredno.
— Što se tiče radne snage zbog ponude i potražnje se događa ovo što se događa. Svatko misli da može uzet pjate u ruke i odnijet od točke A do točke B, čekati svoj bakšiš i primati par tisuća eura, a kada ga pitaš što on ima za ponuditi od znanja za tu plaću misli da je dovoljno samo što je aplicirao za posao, jer eto fali radnika pa bi doktorsku plaću, ali i edukaciju ujedno! Dakle, kao u svakome poslu, trebali bi biti plaćeni onoliko koliko zaslužuju, a ima ih puno koji zaslužuju i dobivaju ogromne plaće, ali to odrade svojim znanjem i zalaganjem – kategoričan je Lipanović, koji naglašava kako bi između onih koji rade i onih koji žive u gradskoj jezgri morala postojati simbioza, a na žalost se negdje putem zagubila.
Apsurd koji se mjeri na 55 decibela
—Po pitanju žitelja i onih koji rade u Gradu mora postojati simbioza, ali ovaj pravac u kojem se sada krećemo nema ni najmanje takvih ambicija. Ljudi samo kukaju, ako je crno zašto nije bijelo, kad je bijelo onda zašto nije crno. Iskreno čak mi se i gadi grintavost nekih koji svu svoju energiju preusmjeravaju na svih osim poboljšavanje samoga sebe. Policija je izrazito susretljiva i razumna, znaju da i mi radimo, ako je muzika uredno stišana, ne čuje se vani, sve po zakonu, opomenu da pripazimo na glasnoću gostiju na ulici da nakon radnog vremena ne bi i dalje bila dernjava, što je i normalno. Jedino mi nije normalno da se više stvari ograničavaju, zabranjuju i to čak malo ishitreno u nekim slučajevima. Kako možeš smanjiti buku na 55 decibela ako se toliko mjeri u miru i tišini kad nema nigdje nikoga. Puno donesenih odredbi, jer se očito nije konzultirala struka, nema apsolutno nikakvog smisla u jednom gradu poput Dubrovnika. Zamislite turista kada vidi ujutro bar 50 kombija kako defiliraju preko Straduna, trube, turiraju, a onda on mora podignuti kufer da ga ne kazne! Kakvu poruku kao gost dobivate i nosite u svijet?! – pita se Lipanović. Bitanga se slaže da reda mora biti, ali na način da je to održivo i dobro za svih.
—Treba biti promišljeno i uzeti u obzir širu sliku, a ne samo neke dijelove, jer evo ispada ugostitelji su samo problem! Možda je moja perspektiva pomalo romantična i idealistična, ali kada bi mi svi radili zajedno u smjeru da kreiramo bolje za svih nas, pronađemo zajednički jezik i svi damo najbolje od sebe, shvatimo da svi šaljemo zajedno sliku prema vanka, od vlasti preko taksista, recepcija, ugostitelja, do prodavačica, možda bi se red puno lakše uveo. Činjenica je da svi mi živimo od ljudi koji dolaze u naš Grad, a na nama je da stvorimo sliku i iskustvo koje oni nose dalje sa sobom – završava Bitanga.
Iz tiskanog izdanja