Naš sugrađanin Marinko Novak, dugogodišnji turistički djelatnik već 22 godine živi i radi u Njemačkoj. Vlasnik je obiteljskog hotela i restorana Haus Fabry u Hildenu, nedaleko Dusseldorfa.
Prije Domovinskog rata u Dubrovniku je radio u turizmu, jedno vrijeme bio je i na čelu hotela Odisej i Melita na Mljetu, te Grand hotela Park, a obnašao je i dužnost pomoćnika direktora dubrovačke Marine. O dubrovačkom turizmu danas, ali i prednostima rada i života u Njemačkoj porazgovarali smo za ovaj broj DuLista.
Koliko ste dugo u ugostiteljstvu i turizmu, i čime ste se sve bavili prije odlaska u Njemačku?
Moj početak seže još od gimnazijskih dana, od nošenje kufera kod pokojnog Đina Romanija u Platu, gdje sam radio dva ljeta. Po završetku Gimnazije dobio sam posao u Hotelu Dubrovnik Palace. Tada sam, naime, studirao vanredno i počeo sam odmah raditi. U Palaceu sam proveo desetak godina, a potom odlazim na Mljet, u hotele Odisej i Melita gdje sam proveo četiri godine prvo kao šef recepcije, a kasnije kao vršitelj dužnosti direktora. Uslijedio je odlazak na mjesto pomoćnika direktora u dubrovačku Marinu gdje sam proveo nekih 8-9 mjeseci, da bih potom dvije i pol godine bio direktor Hotela Park, sve negdje do pred početak Domovinskog rata. U to vrijeme smo otvorili privatni restoran u Cavtatu, i tada se dogodio rat. Supruga mi 1993. godine dobija ponudu za posao u Njemačkoj te odlazimo, trbuhom za kruhom.
Koliko je bilo teško snaći se u Njemačkoj i pokrenuti vlastiti, obiteljski posao?
Počeci su bili teški. Došli smo u novu sredinu, trebali smo naučiti jezik, ali pomalo smo došli na svoje. Već 12 godina smo samostalni. Sad imamo u najmu objekt s 14 hotelskih soba, i restoranom od 60-ak mjesta. No, na početku nismo imali ni adekvatne papire, pa smo se morali organizirati da nam u Njemačku dođu i djeca, bez koje smo bili prvu godinu. Kad smo to riješili, krenuli smo na rješavanje stalne radne dokumentacije i to je uspjelo nakon nekoliko godina. U početku čovjek ne pita što će raditi, već ono što može i što mu se ponudi. S vremenom se rodila ideja da nešto napravimo samostalno i krenemo u vlastiti posao. Put je bio vrlo trnovit.
S obzirom da ste pred rat u Cavtatu otvorili privatni restoran, je li vam bilo teže vlastiti posao pokrenuti ovdje, barem kada je u pitanju administracija, ili u Njemačkoj? Koja je razlika?
Razlike su nevjerojatne. U Njemačkoj čovjek može dobiti tzv. EU porezni broj i s njim možeš poslovati u cijeloj Europskoj zajednici. To se dobije relativno brzo, samo moraš imati adresu i telefon, registriraš se te počneš raditi u bilo kojem obliku. Jednostavno da ne može biti jednostavnije. Naravno, zakonodavac u Njemačkoj očekuje da čovjek poznaje sve zakone i što sve mora imati za obavljanje posla. Oni te to uopće ne pitaju, moraš imati par osnovnih dokumenata, a drugo potpišeš i ideš u posao. Ako nešto ne znaš, to je tvoj problem. Ne žele provjeravati sve te moguće uvjete koji se ovdje traže nego ti to moraš imati i gotovo. Ta pravila igre se znaju i puno je lakše otvoriti privatni posao bilo gdje u Europi nego ovdje.
Kakav je pristup Nijemaca prema turizmu i ugostiteljstvu u odnosu na Hrvate, koje su po Vama bitne razlike?
Nijemci su veliki domoljubi baš kao što su i Hrvati. Njihove brojke, kada je u pitanju domaće tržište, rapidno rastu. To su nevjerojatni postoci na godišnjoj razini. Jako puno ulažu u vlastiti turizam. Nema što nisu izmislili da stanovnik Njemačke i ostane u Njemačkoj kada je na godišnjem odmoru. Puno su napravili i daleko su odmaknuli od nas. Mi se bavimo klasičnim turizmom, Nijemci su tu puno širi, naravno i standard je bolji, a i zakonski uvjeti otvaranja businessa su vrlo jednostavni. Fascinira me što otvaraju tzv. vodene parkove gdje ti pod jednom kupolom imaš hotele, restorane, diskoteke, bazene svih mogućih vrsta, skijanje na vodi, ronjenje… gdje može boraviti nekoliko tisuća ljudi, kampovati, biti u hotelu s pet ili dvije zvjezdice, ili u šatoru… To je sve pod jednim krovom i funkcionira nevjerojatno. Pogotovo za mlade ljude, koji sjednu u automobil te iz Dusseldorfa krenu u Berlin u veliki akqua park gdje provedu vikend po vrlo prihvatljivoj cijeni. Takav koncept bio bi zanimljiv za naša promišljanja o zimskoj sezoni.
Mislite li da bismo se trebali okrenuti više domaćim ljudima?
Ako hoćemo imati zadovoljnog radnika, moramo mu omogućiti da shodno svojim financijskim mogućnostima može organizirati godišnje odmore, vikende… Jer Nijemac tako razmišlja. On kaže: ‘Ako se moj radnik, odnosno zaposlenik tvrtke ne odmori za vrijeme trajanja godišnjeg odmora, onda je on meni loš radnik. Ja moram imati nekoga tko će se shodno svojim mogućnostima moći u potpunosti odmoriti i opustiti da bi bio dobar na poslu’.
Dolazite jednom godišnje u Dubrovnik, kakvi su vaši dojmovi o dubrovačkom turizmu danas? Dosta se priča kako ne znamo što želimo – elitni ili masovni turizam, trebaju li nam cruiseri… Idemo li u dobrom smjeru?
Nijemci, koliko je meni poznato, nastoje organizirati slobodno vrijeme za svakog čovjeka. Znači za nekoga tko je u stanju za određeno vrijeme potrošiti 300 eura, ali i za onoga tko će potrošiti 3000 i 30 tisuća eura. Znači, spremni su svakoj kategoriji potencijalnog gosta ponuditi ono što može platiti. Tako se događa da na rubovima nekih skijališta, koja su s jedne strane mondena i u kojima se skuplja krema iz cijelog svijeta, postoje kapaciteti gdje može doći i netko tko nema toliko novaca. To mi je bilo vrlo neobično, jer je riječ o nekakvoj mješavini elitnog i masovnog turizma, a sve kako bi što veći profil ljudi mogao doći na određeno područje. Dubrovnik je relativno skučen prostorom, nije to lako oragnizirati, nije lako osmisliti politiku razvoja jer i čovjek s jednim apartmanom želi imati goste pa bilo to u Župi, Konavlima ili povijesnoj jezgri. Svi žele od toga nekakav solad ubrati. Nije lako, ali nekakva pametna mješavina da nitko nikome ne smeta, odnosno da se svi nadopunjuju, bila bi prava stvar. Dubrovnik je puno napravio od onoga što je bilo prije rata. Treba ići u tom pravcu. Čujem poneke dobre vijesti kao što je koncesija lapadske plaže, za što je bilo krajnje vrijeme. S gradnjom Sheratona u Mlinima, Kuparima koji su došli na red… Pomalo će se Dubrovnik zaokružiti. Ima još puno crnih točaka, ali vidim da se pomalo, tijekom vremena to eliminira, ide dobro.
Bili ste na čelu dubrovačkih hotela prije rata, kada je postojalo društveno vlasništvo. Kakvo je Vaše razmišljanje o tome što je dio dubrovčakih hotela danas u rukama stranaca, jesmo li ih trebali zadržati?
Jedna od stvari koje su me u početku življenja u Njemačkoj fascinirale jest odnos, i to jednog klasičnog, staromodnog Nijemca, prema strancu bio on Hrvat, Turčin, Japanac, Kinez… Nije važno. Njihova prva pomisao jest plaća li taj čovjek porez državi. Ako si ti stranac odnosno netko tko svojim radom plaća porez državi, oni to jako poštuju. Ne moraju te voljeti, ali će to jako poštovati. U našim uvjetima ja sam za to da objekte dobiju oni koji to mogu bolje financirati, koji su u stanju bolje platiti osoblje, ulagati u ljude, koji će to odrađivati, naravno pod uvjetom da plaćanje poreza funkcionira. To je najvažnije. Onda nije važno tko je vlasnik.
Nijemci inače preferiraju Hrvatsku kao mjesto za odmor, mislite li da bismo mogli privući još veći broj ljudi s njemačkog tržišta i na koji način?
Koliko vidim po statističkim pokazateljima, broj njemačkih turista iz godine u godinu raste, što je dobro. Sve ovisi kojega Nijemca želimo dovesti. Nijemci vole sunce i more i spremni su ići ne znam gdje zbog toga. E sad, netko je spreman poći u Tunis u all inclusive hotel gdje će ga let i sedam dana koštati nekih 600 eura, radije nego u takav all inclusive hotel u Dubrovniku ili Cavtatu koji košta više. Znači, Nijemci su štedljivi. S nekakvim pred i post sezonskim akcijama moglo bi se u tim razdobljima dovesti više Nijemaca, a naravno da se kad je špica sezone mora ići na što veću cijenu.
Dubrovnik tu ima problem i s letovima, što potvrđuje i ukinuta linija s Frankfurtom.
Dubrovnik je oduvijek bio, kako bi se reklo, na repu pa i u ta stara vremena. Uvijek je bio problem povezanosti, uvijek su se koplja lomila oko istih pitanja. Ništa se nije promijenilo. Isti problemi koji se spominju danas bili su tu i prije 40 godina. To nije jednostavno riješiti, pogotovo jer smo mi zemlja koja tek teži ekonomskom uzletu. Još će to potrajati.
Nekako se stvara dojam kako se i pitanje produljenja sezone poteže već godinama.
Ali događa se pomalo. Čujem u razgovoru s kolegama koji govore da je svake godine sve više noćenja, te da sezona počinje malo ranije i završava malo kasnije. To je dug proces, ali na tome treba ustrajati. To treba biti moto dubovačkog turizma – sezona 12 mjeseci.
Žalite li za odlaskom, planirate li u budućnosti povratak?
Ako Bog da vratit ćemo se kao umirovljenici. No, razmišljamo i o ostanku. Problem nas radnika na privremenom radu je što sjedimo praktično na dvije stolice. Teške su to odluke. Međutim, prednost Njemačke je što se tamo znaju pravila igre. Ako želiš ići u nekakav privatni posao, znaš unaprijed što te čeka, a ovdje se to slabo zna. Bilo tko tko želi ući u neki posao do u zadnji euro unaprijed zna što ga čeka, koji ga troškovi čekaju, što mora platiti… te se relativno lako može raditi kalkulacija isplati li se ono što si zamislio ili ne, što je ovdje nemoguće. Poznajem ljude koji su uspjeli slučajno ili vlastitim znanjem, ali i one koji su puno uložili i jako brzo to izgubili, za što je u Njemačkoj manja mogućnost.
Koliko su u Njemačkoj drukčiji uvjeti rada?
Baš sam ovih dana pričao s kolegama, jedan je upravitelj jednog velikog objekta, drugi je šef kuhinje. Ti ljudi su za hrvatske prilike dobro plaćeni, ali za njemačke nisu jer imaju jako veliku odgovornost, rade relativno mnogo, i plata je solidna za hrvatske prilike. No, za isti taj posao u Njemačkoj to bi sasvim druga priča bila. Međutim, imali bi i drukčiji raspored. Tamo bi radili 12 mjeseci, a ne kao ovdje 5,6, a plaća bi im cijelu godinu bila ista, a ne kao ovdje veća u sezoni, manja tijekom zime. To je sasvim drukčije. Dubrovnik nas danas iznenađuje. Sve do prije par godina praktično u svakom restoranu si imao isti menu. Primjećujemo da se to drastično mijenja, da se ljudi trude, da znaju i mogu napraviti nešto drugo. Imaju što ponuditi i znaju to ponuditi.
Mi često volimo uzdizati sebe pa reći mi smo najbolji, najbrži, najljepši pa naše lokalno… Jest, ali mi danas u Europi imamo novu njemačku kuhinju, novu francusku kuhinju, imamo tzv. crossover kuhinje, to se tako izmiješalo. Više nije važno domaće. Naravno, Nijemac voli svoju kobasicu i nekakav pommes frites uz to, i to ostaje, ali se ta kobasica može spraviti na tisuće drugih načina i to se njemu isto sviđa. Tako da se ne moramo opterećivati time da u ponudi moramo imati crni i bijeli rizot. On se može s istim sastojcima napraviti na stotine drugih načina.
Foto: Nora Novak