Biti učiteljica u doba eksperimentalne nastave nazvane Škola za život, poznatije kao online nastava, nije nimalo lako. Ali, ako se dobro organizirate i pripremite, a uz to imate pomoć kolegica, kolega, roditelja i naravno – djece, nije toliko teško. Bolje rečeno, ‘pregrmi se’. Zna to dobro naša draga sugovornica, učiteljica razredne nastave Gordana Rokolj, koja se iz PŠ Montovjerna, njenog donedavnog ‘školskog doma’, preselila u OŠ Lapad. Mi smo učiteljicu Gordanu nazvali u subotu ujutro, računajući na to da će tada biti malo slobodnija za komentirati kako je biti učiteljica na online platformi i javila nam se uz veliki osmijeh! Nije učiteljima i profesorima lako, to znaju manje-više svi, a kako izgleda jedan virtualni školski dan, ispričala nam je za ovaj broj DuLista…
— U pogonu smo cijeli dan, svi učitelji. Meni osobno ne pada to previše teško, jer zaista volim raditi svoj posao, a i inače uvijek radim ujutro. Jedino je drugačije što su trenutno promijenjene okolnosti pa se čovjek možda ponekad umori. Iz perspektive nas, učiteljica prvih razreda, kolegica s kojima najviše komuniciram, čini se kako nam je napornije nego inače, ali mogu reći da sam jako zadovoljna kako smo se našle u ovim datim okolnostima – reći će nam učiteljica Gordana, koja smatra i kako su učiteljice ‘čudo’, u smislu što su sve uspjele naučiti u kratkom vremenu, na koji način organizirati sebe, razred mališana, ali i roditelje kojima je također cijela priča nešto novo. I zaista jesu čudo, jer dok pričate s njome, vrijedna učiteljica ne ostavlja ama baš nikakav dojam da im je teško, naporno, da im se ne da…
Na prvom mjestu su njihova djeca
— Biti učitelj razredne nastave u ova tri protekla tjedna znači oduzimati sebi jako puno slobodnog vremena i davati velik angažman, naravno, ako želiš da priča funkcionira kako treba i da djeci bude dobro – napominje. E sad, jedna stvar je teorija, ali – kako to zapravo izgleda u praksi? I na to pitanje draga učiteljica ima spreman odgovor.
— Bilo je zamišljeno da mi, razreda nastava, imamo komunikaciju s roditeljima i starijim razredima razredne nastave preko WhatsAppa, Vibera te e-maila, da se tako povežemo. Kod prvašića je to vrlo specifično – oni većinom nemaju mobitele te im – po mom mišljenju – ni ne trebaju, stoga je krenulo povezivanje s roditeljima. Činilo nam se previše suhoparno slati roditeljima zadatke, napominjati im ‘ta i ta stranica’… Nikako ne bih htjela istaknuti kako je to nešto loše, samo se meni osobno činilo kao nedovoljno. Stoga smo se mi kolegice u istoj razrednoj paraleli odlučile na nešto drugo, napraviti razredne stranice putem sustava Google Sites tijekom vremena kad smo dolazile u školu bez đaka. Napravile smo stranicu svaka sebi, ali smo ipak bile tu jedna za drugu – priča nam o tome koliki je zapravo bio onaj ‘nevidljivi’ angažman svake učiteljice prije početka ‘Škole za život’. I nisu tu stale!
— Odgledale smo webinare, a ima i prekrasnih učiteljskih grupa na Facebooku gdje kolegice uistinu nesebično dijele znanje, predivno nešto pa smo se i tome posvetile. Svaki dan je webinar, a svi su i snimljeni da se kasnije mogu stići pregledati. Pogledale smo ih, odnosno podijelile se međusobno i – krenule raditi. Povratne informacije od roditelja su izvrsne! Drago nam je znati kako je i djeci je to zanimljivija platforma za učenje, a mogu se staviti i igrice, može se pogledati sve na miru… Ukratko, posložile smo ‘priču’ kako bismo mogle komunicirati i s djecom i s roditeljima. Tu su i platforme na kojima djeca mogu izraziti svoje mišljenje, napisati poruke jedni drugima… – zadovoljno će dalje nastaviti ovu virtualnu priču. Ipak, bez obzira na to što je razred sad postao ‘online platforma’, zbog vrijednog rada učiteljica on nikako nije neko ‘hladno mjesto’.
Ekrani nisu samo za igru
— Budući da su oni mali, osjetila sam nekako da nedostaju jedni drugima te da im i sama nedostajem. Smatram bitnim da osjete da smo mi tu za njih, da osjete našu blizinu i toplinu. A to što će oni nama poslati riješen zadatak je bitno radi jednog – da im daš potporu, ohrabriš ih da rade dalje. I njima je sve to novo i drugačije. Roditelji su tu za pomoć jer su oni jako mali, ne znaju sami otvoriti te platforme, a i s toliko malo godina ne bi trebali previše baratati tehnologijom. Po meni to nije zdravo. Ponavljam, osobno sam protiv puno tehnologije u tako ranoj dobi, ekrana… No sad su naučili nešto važno – ekrani nisu tu samo za igru, oni mogu biti dobri i za učenje! – dodat će kroz osmijeh jednu važnu lekciju iz novog doba uz, kako ističe, veliku zahvalu roditeljima na suradnji.
— Njima svakako nije lako, pogotovo roditeljima koji imaju više djece. Oni zaista trebaju posložiti dan za određivanje zadataka. Mi se na nivou aktiva svakodnevno dogovaramo i nastojimo ih ne opteretiti puno, sve će se stići – reći će dalje vrlo optimistično. U tom kontekstu, na sasvim drugačiji način postavljaju se i domaći radovi…
— Na domaći rad ne gledamo više kao ‘školski domaći rad’. Smatram da dječica sad doma ne trebaju napraviti onoliko koliko smo mi prije radili u školi i doma. Rad neće nigdje pobjeći. Bar ne mališanima, tu je i ‘dogodine’. Ne treba ih dodatno opterećivati. Znate, djeca su najveći heroji ove priče, jer oni su uspjeli biti organizirani, u ‘školi’, a ostati zatvoreni u kući… Izvrsno je kako su reagirali. Naravno, od domaćeg rada u nekom drugom smislu ne treba bježati, a i roditeljima je odlično to što im dajemo zadatke jer tako djeca imaju organiziran određeni dio dana, bez da roditelji smišljaju što i kako – reći će dalje. U tjednu smo ponavljanja nastave, što također smatra dobrim potezom, kako bi svi uključeni u sustav ‘Škole za život’ malo stali i sagledali što se dosad napravilo.
Uletjeli smo u ovo preko noći
— Mi prosvjetni radnici uletjeli smo u to nekako preko noći i zaista je došlo vrijeme da malo vidimo gdje smo, da se ujednače zadaci, što je osobito teško u srednjoj školi. Ljudi nisu fizički zajedno da se dogovore, a možeš se izgubiti i u količini gradiva. Dobro je da se malo zastane, proanalizira kako će se vrednovati sve. Inače, bez obzira koliko je teško, može se naći pozitivan i mora se naći pozitivan način razmišljanja. Ovo iziskuje jako puno vremena, jer i mi doma imamo svoje obitelji, svoje živote, osim posla. Kako je rekla jedna moja kolegica: ‘Kad ne tipkam, onda razmišljam što ću tipkati.’ Stalno nam je glava u tome, po cijele dane pišemo, pripremamo, radimo… I onda uvečer sjedneš, gledaš webinare, istražuješ, ima toliko digitalnih alata i sad su svi besplatni, ali količina je velika. Ipak, ti alati su sjajni, pogotovo kad djeci želiš približiti znanje na zanimljiv način. Dat ću vam samo jedan primjer – loom u snimanju videa za objasniti nešto detaljnije, što im se jako sviđa. Posebno im se svidjelo to što smo se u programu Zoom, kojim trenutno baratamo, svi zajedno našli pa su se međusobno mogli vidjeti. Bili su presretni kad su ugledali prijatelje iz razreda – zato te nove tehnologije, u datoj situaciji, vrijede zlata. Toliko toga treba istražiti i naći, ali može se – i dalje je optimistična naša sugovornica, jedna od tisuću vrijednih učiteljica koje se nesebično daju u cijelu priču, bez obzira na to što jako malo dana ostavljaju za sebe. I kojima nije problem čak i subotu izdvojiti za razgovor o tome. Bez obzira na to što se neće same nazvati herojima, mi ćemo im dati taj epitet, iako je njihova ‘matematika’ jako jednostavne formule, koju će nam za kraj reći učiteljica Gordana: ‘Priča je vrlo jednostavna. Ne možemo jedni bez drugih. Jedni druge moramo uvažavati – učitelji, roditelji, a najviše djeca – te tako davati jedni drugima potporu i onda je to uistinu – škola za život!’.
Objavljeno u tiskanom izdanju DuLista, 8. travnja 2020.