Sjećam se tog dana, 13. siječnja 2022. Nije da je prošlo toliko puno godina pa da sjećanja izblijede, tek nepune četiri godine, ali subjektivno, imam osjećaj da je prošlo barem duplo toliko. Prvi kontakt s učionicom bez mentora u blizini, neki novi „robotski“ dnevnik koji nije postojao u doba kad sam i sama sjedala u jednoj od klupa i djeca koja me gledaju i misle: „Ova je mlada, s njome ćemo lako.“
Moja najveća sreća u životu je što sam oduvijek znala dobro glumiti ulogu osobe koja je sigurna u sebe čak i onda kad koljena izdajnički klecaju, a glas se bori da u potpunosti ne pukne. Nije mi trebalo puno vremena da shvatim ono što je bilo ključno u sljedeće četiri godine koje su uslijedile. Ako želim ostati u ovom poslu i raditi ga na što bolji način, moram zaboraviti većinu gradiva iz raznih pedagoških priručnika koje sam „gutala“ u studentskim danima. Ova djeca preda mnom nisu priručničko gradivo, nisu slika savršenih razreda, a moj posao će biti sve, samo ne suhoparno prenošenje informacija i činjenica. Taj posao je sve, ali nikako nije crno-bijel. On je spoj tisuću nijansi, cijeli spektar boja, trenutaka i emocija te ona misao „lagali su me na faxu“ jer me nitko nije pripremio za sve ono što je došlo iza tog 13. siječnja.
Ne želim vam danas pisati tekst o tome gdje zakon i vladajući ne drže dovoljno do struke koja gradi sve ostale struke, do posla koji ono malo biće navodi na pravi put kojim bi jednog dana pronašao svoj poziv i svoje zanimanje. Sve to već znate, jedna (nažalost) dobro poznata priča. Neću ni naglašavati kako to ustvari nije posao, nego poziv koji ili nosite u sebi ili ne. Ne volim ponavljati tuđe riječi ili podcrtavati ono što je već podebljano.
Učitelje uvijek prati glas i nepisano pravilo da trebaju biti autoritet, vodič i inspiracija. Da u sebi trebaju imati sve odgovore, „pročitati“ tko je nestašan, tko hrabar, a tko samo vješto glumi. Učitelj jednostavno mora znati. On ne smije pogriješiti. Mora biti stroj koji ipak osjeća, ali samo onda kad je to po rasporedu. Ima li smisla? Naravno da ne.
Jedino što oni moraju je nositi odgovornost da budu tu, svaki dan, za nečije dijete zbog kojeg će nekim danima potrošiti više energije čak nego za svoje vlastito. Za dijete čije će probleme toliko puta ponijeti sa sobom doma i razmišljati o njemu dugo nakon što odzvoni zadnje školsko zvono za taj nastavni dan jer onaj raspored kojeg sam maloprije spomenula u stvarnom svijetu zapravo ne postoji. Učiteljeve misli ne nestaju odlaskom iz škole i ne aktiviraju se tek idući dan u 8:00. Oni znaju da postoje i ona djeca koja su ih cijelo jutro provocirala jer, tužna istina je, ponekad u cijelom njihovom danu učitelj je jedina osoba koja ih čuje, a ne samo površno sluša.
Jedino što učitelji trebaju je pomiriti se s činjenicom da su u ulozi onih koji daju, ali bez pravila da uvijek trebaju dobiti nešto natrag. Bila to topla riječ zahvale, osmijeh suosjećanja ili gesta kojom im se govori: „Vidim što radite.“
Jedino što mnogi od njih žele je shvatiti kako je ovakva jedna struka došla toliko daleko od mjesta gdje bi trebala biti temelj društva, a umjesto toga postala je njegov zadnji red. I to red kako mnogi vole reći „s tri mjeseca godišnjega“. To mi je danas, nakon ove četiri godine i dalje rečenica na koju se najslađe nasmijem, ali nikoga više u ništa ne uvjeravam. Sit gladnom ne vjeruje, zar ne? A osobno nikad nisam imala velike ambicije za ispravljati krive Drine.
Svakako, da se vratim na temu s početka. Nemam iza sebe nekoliko desetljeća iskustva i sedam, osam generacija učenika koje sam ispratila. Nemam još ni cjelokupan posao u malom prstu jer sam se pomirila s činjenicom da moje učenje i usavršavanje nikad ne prestaje. Nemam ni pun zid zahvalnica i priznanja, a sigurno ga nikad neću ni napuniti. Umjesto dokumenata s pečatima, par mjeseci iza onog 13. siječnja, kad sam ispratila prve razrede osmaša s kojima sam te godine radila, taj zid sam odlučila popunjavati s našim zajedničkim fotografijama i porukama koje su mi ostavljali, porukama za koje mnogi od njih i ne znaju da ih i danas čuvam. I to je nešto što će se možda mnogi potruditi shvatiti, ali samo učitelji će duboko, istinski razumjeti.
Kolege, sretan vam Svjetski dan učitelja!
