U Hrvatskoj matici iseljenika Dubrovnik jučer je predstavljena treća po redu knjiga Branke Bavčević ‘U zagrljaju prošlosti’.
Da je Račišće dom pomoraca već je poznata stvar kao i činjenica da su račiške žene posebno jake i samostalne budući da su veći dio života glave obitelji. Pravi primjer je Antica Bavčević, rođena Botica, a svima poznata kao Branka. Iako je je život provela u Parizu, uvijek se vraćala svojim korjenima. U svojoj trećoj, posljednjoj knjizi ‘U zagrljaju prošlosti’ koju će uskoro predstaviti otočkoj publici Branka tematizira život mladih ljudi iz zrele perspektive ističući važnost tradicije i nasljeđa. Zahvaljujući Hrvatskoj matici iseljenika iz Splita, Branka je svojim knjigama obišla cijeli svijet. Knjige su prevedene na engleski, a prvijenac, autobiografiju, uskoro će prevesti i na francuski.
Antica Branka Bvečević rođena je u Račišću, malom pomorskom mjestu od tek nekoliko stotina stanovnika. Djetinstvo provela u siromaštvu, ali njen je dom uvijek bio pun ljubavi. Nemirni duh već ju je s 14 godina doveo u Dubrovnik koji joj se tada činio kao veliki grad. Tamo je radila i pohađala trgovačku školu, a nakon sedam godina upoznala je ljubav svoga života, svog budućeg supruga. Uskoro su se preselili u Split gdje je Branka završila dodatne ispite za komercijalisticu te se zaposlila kao računovođa.
– Bile su to ’60-te u Splitu, imala sam veliku želju dokazati se, dokazati mužu da sam sposobna, da mogu raditi, pokazati u društvu da mogu ravnopravno komunicirati, da nisam samo domaćica i majka. Uvijek sam tvrdila da su žene psihički jače od muškaraca – prisjetila se Branka.
Branka i njen suprug imali su, kako sama navodi, jako lijep i ugodan život u Splitu, no spletom okolnosti put ih je odnio u Francusku u posjet svekrvi. Dogodilo se da je Branka u Parizu rodila prvo dijete, sina, koji je imao zdrastvenih poteškoća što je odgađalo povratak u Split. Nakon nekog vremena, njen suprug se zaposlio na oduševljenje svekrve, a Branka je silom prilika ostala u Parizu do danas. Nakon što je rodila i kćer, odlučila je nastaviti svoju životnu filozofiju zaposleći se u tvornici papira gdje je provela cijeli radni vijek. Kad je počela raditi nije znala riječi francuskog jezika što je nije spriječilo da probija norme osiguravši epitet najbolje radnice koju su svi znali po pjevanju. Naime, Branka je odrađujući smjenu uvijek pjevušila dalmatinske pisme.
Kad je imala 45 godina iznenada je ostala bez supruga koji umire uslijed komplikacija upale slijepog crijeva. Nakon njegove smrti upada u tešku depresiju, pije tablete za smirenje zbog čega je doživjela dvije teške prometne nesreće. Jedna za drugom, nesreće joj nisu ostavile značajnije fizičke posljedice nakon čega je odlučila nešto napraviti sa svojim životom.
– Zaključila sam kako me Bog ne želi uzeti i kako očito nešto moram napraviti, odlučila sam napisati knjigu. Prva knjiga Anitin račiški tanac je moja autobiografija. Na promociji u Rašičću 2011. bila sam jako nervozna, jesam li nekoga uvrijedila, jesam li nešto krivo napisala.. Račiške su me podržale, donile su puno kolača i to mi je bilo najbitnije – zaključila je Branka.
Sve ono ružno iz djetinstva nestalo je nakon prve knjige, a uskoro je izašla i druga Franka je izašla na kišu gdje Branka progovara o životu u stranoj zemlji i mitu kako je život negdje van domovine lak, bogat i jednostavan.