U Umjetničkoj galeriji Dubrovnik u utorak, 09. listopada u 19 sati otvara se izložba Vatroslava Kuliša pod nazivom ‘Predjeli Dioniza’.
Retrospektivna izložba bit će u cijelom prostoru galerije, a izabrano je oko 65 radova iz 9 ciklusa u posljednjih 40 godina. Izložbu otvara svjetski likovni autoritet, teoretičar, likovni kritičar i pjesnik Edward Lucie Smith iz Londona koji je objavio preko 60 knjiga o umjetnosti, od kojih su neke prevedene na hrvatski jezik i literatura su na zagrebačkoj Akademiji likovnih umjetnosti. Edward Lucie Smith u Galeriji će ujedno održati i predavanje o slikarstvu Vatroslava Kuliša u kontekstu suvremene likovne umjetnosti. Izložba ostaje otvorena do 4. studenoga 2018. godine.
Iz predgovora (Edward Lucie- Smith)
„VATROSLAV KULIŠ – viđen britanskim očima
Na prvi pogled moglo bi se činiti čudnim da jedan britanski kritičar predstavlja rad hrvatskog umjetnika. Potječemo iz različitih okruženja – njegovo je mediteransko, a moje se općenito smatra sjevernjačkim – a govorimo i različitim jezicima.
Međutim, sve to postaje manje čudno ako pogledate stvaralaštvo Vatroslava Kuliša u cjelini.
Vrlo dominantan aspekt njegova stvaralaštva jest njegova opčinjenost morem i, u širem smislu, nemirnim kretanjem velikih vodenih prostranstava. Hrvatska je čvrsto povezana s morem, posebice kroz povijesnu luku Dubrovnik, gdje se ova izložba i održava. A Britanija je, znamo, u svojoj suštini pomorska nacija.
Stoga osjećam instinktivnu povezanost s različitim raspoloženjima Kuliševih slika koja se mijenjaju poput kretanja mora.
Postoji, međutim, još jedan razlog za taj osjećaj bliskosti. Najutjecajniji od svih britanskih umjetnika, koji se smatra i najtipičnijim Britancem, jest veliki romantičarski pejzažist J. M. W. Turner (1775. – 1851.). Turner se često smatra pravim primjerom slikara pejzaža jer su oni odraz stalnih promjena vremena. Smatrao se, osobito od sredine 20. stoljeća, proročkim pretečom određenih kasnijih faza modernističke apstrakcije, posebice djela američkog apstraktnog ekspresionizma, umjetničkog pokreta koji se pojavio gotovo cijelo stoljeće nakon njegove smrti.
Ono što Kuliševu umjetnost nesumnjivo i apologetski čini jest istraživanje individualnoga senzibiliteta – i to njegovog osobnog. To se neizbježno iščitava kao pobuna protiv ideje o strogom kolektivnom društvu, bilo da je to društvo nominalno marksističko s jedne strane ili vjersko s druge strane.
Modernizam u likovnoj umjetnosti uvijek je imao za cilj poremetiti i pobuniti se. Čini mi se da je to ono što se događa u Kuliševom radu, na pomalo tajnovit način. Nagon za remećenjem paradoksalno povezuje različite stvari koje on odlučuje raditi. Jedan od brojnih užitaka u promatranju njegovih djela jest u tome da vas gotovo tajnovito uvijek uspijeva iznenaditi. Taman kad pomislite da ste sve shvatili, odjednom se sve neprimjetno pomakne i pretvora u nešto drugo“.
Iz predgovora (Feđa Gavrilović)
„Predjeli Dioniza
A intenzivna slikarska vizija ponekada se zaista može natjecati sa stvarnošću. Slikajući valove početkom 1990-ih Kuliš je bio vođen snažnom željom da uhvati i prenese bit mora, tog moćnog elementa kojemu se ponekada prepušta kao kapetan svoje jedrilice. Nadimanje morske površine na monumentalnim platnima priziva njegov zvuk i energiju. Izloženi u središnjoj prostoriji Bančeve vile, Kuliševi valovi korespondiraju s pogledom na pučinu koji se s nje pruža, ali se s njime i nadmeću. Tamo, gdje je more toliko prisutno, stvara se dojam olujnog sudaranja stvarnih i naslikanih masa vode, dojam nevere u kojoj se relativizira primat stvarnosti nad njezinom slikom, u procesu naše spoznaje.
Takvo pronalaženje sklada slikarskom komunikacijom i odbacivanjem razumski očekivanoga glavna je postavka brojnih njegovih slikarskih suvremenika, a vezu s dionizijskom poetikom izričito ističe Barnett Newman u slici Dioniz iz 1949.: zeleni pravokutnik dinamiziran narančastom i žutom linijom sugerira rađanje cjelovite ličnosti iz brojnih silnica koje tvore ljudski život i svijet općenito. Spoznaja tog jedinstva bio je cilj apstraktnih umjetnika sredine 20. stoljeća, koji nisu bili razaratelji tradicije, nego tragatelji za specifičnim vrijednostima unutar njezina jezika, kao i francuski pjesnici 19. stoljeća, njihovi praočevi. Dioniz u tom smislu označava ideju: oslobađanja, vitalnosti, životne punine i neprestanog rađanja.
Na tom je tragu i pristup apstrakciji koji njeguje Vatroslav Kuliš, hrvatski slikar posve neopterećen školničkim uklapanjem svoga opusa u trendove umjetnosti“.
Iz predgovora (Milan Bešlić)
„Povrh toga, valja spomenuti i vitalističku komponentnu geste koja se prepoznaje u činjenici, koju nam je sada posebno naglasiti jednostavno zato da se poznato podvuče poznatim, naime, da je Kuliš slikar goleme slikarske energije koja generira stalne preobrazbe i dinamizira produkciju što je razvidno u njegovim brojnim ciklusima. Podsjetimo, o tome je već je u više navrata i s različitih aspekata teorijski obrazlagana ta vitalistička sastavnica i naglašavano da implicira svijetlost i boju u nijansiranoj kolorističkoj paleti kojom koncipira svoj slikarski rukopis. Također, kritički je interpretirana Kuliševa gesta i njezine mutacije u stvaralačkom procesu koji možemo sažeti u jedan i zajednički zaključak da je prožeta respektabilnim umijećem i kultiviranom osjenčanošću samoga slikarskoga čina. Iz ovoga se nameće tvrdnja da je upravo emocionalna komponenta žarišna točka iz koje bukne koloristički plamen Kuliševog stvaralačkog procesa i da je stoga jedna od njegovih gradbenih sastavnica kojom počinje usmjeravati potez kistom, ili je bolje kazati kontrolirati njegove proplamsaje boje na bijeloj površini papira i platna.“
Vatroslav Kuliš rođen je 1951. Školu primijenjene umjetnosti završio je 1971. i diplomirao slikarstvo na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu 1976. godine.
Jedno vrijeme radio je u Leksikografskom zavodu “Miroslav Krleža” kao likovni urednik Opće enciklopedije i Hrvatskoga biografskog leksikona. Nakon toga radi kao samostalni umjetnik. Bio je član glumačke družine “Histrion”. Autor je nekoliko scenografskih i dizajnerskih rješenja u Hrvatskom narodnom kazalištu, kazalištu Komedija i Zagrebačkom kazalištu lutaka. Autor je nekoliko grafičkih mapa. Opremio je i ilustrirao brojne knjige. Značajan dio umjetničkog stvaralaštva obuhvaća i sakralni ciklus (mozaici, križni putevi, tematski radovi) u crkvama u Metkoviću, Klobuku, Čitluku, Širokom Brijegu i Melbournu.
Boravio je na studijskim putovanjima u Parizu (Cité des Artes), Münchenu, New Yorku i Melbourneu.
Dobitnik je nekoliko nagrada i priznanja među kojima su odličje “Red Danice Hrvatske s likom Marka Marulića” 1997., državna nagrada “Vladimir Nazor” za 2000. godinu, godišnja nagrada Galerije “Forum” za 2003. godinu, Nagrada za životno djelo grada Metkovića 2015. godine i Nagrada Grada Zagreba 2018. godine. Izlagao je na više od 150 samostalnih i preko 130 grupnih izložbi u zemlji i inozemstvu.
Radovi mu se nalaze u muzejima i galerijama u Hrvatskoj te u mnogim privatnim zbirkama u Hrvatskoj i svijetu.
(Biografija) Edward Lucie-Smith rođen je 27. veljače 1933. u Kingstonu (Jamajka). Britanski je književnik, pjesnik, likovni kritičar, kustos i autor brojnih kataloga i umjetničkih knjiga. Objavio je sveukupno više od sto knjiga i povijesnih romana od čega je više od šezdeset iz područja likovne umjetnosti. Smatra se najplodnijim i najobjavljivanijim autorom iz područja likovne umjetnosti. Brojne knjige među kojima su Kretanja u umjetnosti od 1945., Likovna umjetnost 20. stoljeća, Riječnik umjetničkih pojmova i Umjetnost danas temeljna su umjetnička literatura u cijelom svijetu.