„Kaco!“ – odgovori nam onako na prvu, u sklopu kraće ugodne rasprave jedan od sudionika okupljenog društva neko večer, malo prije jedne od predstava Igara.
I na tren, nakon tog njegova upada, nastala je kraća tišina, iskreno vrlo ugodno iznenađenje i zajednički zaključak kako tu uzrečicu, upadicu, prigodnicu ili kako već nazvati riječ „kaco“, ovaj put je nećemo prevoditi, koja je nekad bila sastavni dio mnogih razgovora čeljadi Grada, odavno nismo čuli! Život i vrijeme koje prolazi pomalo čine da mnogo toga što je nekad bilo dio naše navike, nestaje i odlazi u nepovrat. Pa tako i divna uzrečica, upadica ili kako je već zvati, kao što je riječ „kaco“!
Katin osmijeh
„Bit kvalitetnog turizma nije samo u gomilanju brojki i postotaka, već je bit suvremenog turizma u kvalitetnoj ponudi koja se nudi gostima!“ – izjava je koja se mogla ovih dana pročitati u medijima. Nevjerojatno je, van svake pameti, koje brojke spominju kao svoj očekivani plan posjeta turista čelni ljudi koji vode ovaj grad. Sve to vodi ka nepodnošljivosti, kako smo već zapisali, te turističkoj prostituciji svega, Grada, zidina, povijesti, tradicije, a posebno stanovnika koji u njemu žive. U sredini smo ljeta, svako večer događa se i po nekoliko kvalitetnih programa, često u isto vrijeme sadržajno ista ponuda, ne stiže se na sve strane, propušta se puno toga. Što zbog satnice, što zbog kiša koje će valjda konačno prestati, a često i zbog gužvi koje nas čekaju na putu do Grada, te se i prije polaska, odustaje. Zapravo, u ovoj ljetnoj nesnošljivosti, Dubrovčani odustaju od svoga Grada. Jer i neki skriveni mir u Gradu u ove ljetne dane sve je teže pronaći. Skriti se na tren, za turu razgovora uz neko piće, gotovo je nemoguće. Stoga nije za zamjeriti kad čeljad Grada, a i okolnih kvartova, onako od srca kaže kako jedva čeka jesen i onaj mir koji u te dane uđe u zidine. Slučajan susret po sred Straduna, usred gužvi njegova ljetnog đira, s nekim od domaće, drage čeljadi, učini dan ugodnim. I kakav takav bijeg na neku turu razgovora. Kate Jakšić, plavuša moja draga koja svojim osmijehom vraća vjeru u život, i njen tata, znani lik Grada, gospar Vedran Vedro Alborghetti, u njihovoj ulici, uz malo razgovora i puno sjećanja. Iako će i ovoj njihovoj, petoj ulici na Prijekom počevši niz od Sponze, čeljad Grada kroz godine iza nas nadjenuti svoj naziv, „ulica od loze“, jer u njoj raste najveća loza valjda unutar zidina, zbog čega smo kao kolendari imali opravdanje kad bi zapjevali „na ulici velika loza, a u kući gospođa koza!“, ova ulica ima svoj službeni naziv, po još jednom velikom Dubrovčaninu, nešto novijeg doba od ostalih, te se zove Dropčeva! U čast Antuna Dropca, rođenog 1810. u Dubrovniku, u kojem i umire 1882. godine.
Spičar Antun Drobac
Ova ulica njegovo ime nosi od 1912., a u zapisima prije te godine zvala se Slavinska ulica. Antun Drobac dugo je, po nekima čak 40 godina, bio općinski činovnik, ali uz to i znani dubrovački spičar – ljekarnik, apotekar. Tek još po neki naš sugrađanin u velikim godinama i danas će onu apoteku na
Stradunu, između Zlatarske i Kovačke, koju zovemo „ljekarna kod Zvonika“ nazvati Dropćeva spičarija, jer to je bila njegova ljekarna. Upravo kao apotekar zadužio je svoj grad, te mu kao zahvalu za puno toga što je učinio, peta ulica od Sponze nosi njegovo ime. Što je sve Antun Drobac dobro učinio? Kada se bolest kolera 1873. godine počela širiti Gradom, Drobac je prvi, na svijetu čak, zapazio i otkrio antiinsekticidnu moć prirodne biljke buhač, od koje se napravio prašak koji je spriječio daljnje širenje kolere. I spasio svoj grad, ali i našao prirodni lijek protiv kolere za sav svijet! Uz to, Drobac je bio znan kao sakupljač i čuvar vrijednih uspomena, imao je veliku
prirodopisnu zbirku koju je poklonio Gradu, te je na taj način 1873. utemeljen Prirodoslovni muzej. Zatim je tada novoosnovanoj muzejskoj zbirci, uz mnoge druge vrijedne stvari, darovao trobojni plašt austrijskog nadvojvode Maksimilijana, kojeg je Drobac osobno dobio kao dar od nadvojvode Franje Karla. Po mnogima on je tada stvorio prvi fundus današnjih dubrovačkih muzeja, kojeg je nadopunjavao i obogaćivao kontaktom s mnogim dubrovačkim pomorcima i trgovcima, koji su mnoge neobične primjerke donosili do Grada sa svih strana svijeta. Značajan je i za povijest dubrovačkog pomorstva, jer su na njegov prijedlog ustrojene ljekarne na svim brodovima, a ljekarna s njegova broda „Rado“ čuva se u Pomorskom muzeju. I još nešto, među prvima je sudjelovao u korištenju etera za narkozu! Zapravo, Antun Drobac je bio među najznačajnijih ljudima 19. stoljeća u Dubrovniku, ali puno šire.
Čeljad iz Dropčeve
A onda smo se pomalo sjećali, Kate i njen tata Vedran, svakog detalja ulice, od Straduna pa gore do vrha, trafostanice i Pelina. Iako još nismo čuli sve priče još neke drage čeljadi iz Boškovićeve ili ulice Od Buže, ljeto je i teško ih je „pohvatat“, i ovdje u Dropčevoj čeka nas puno priča. Od početaka, donjeg dijela ulice, gdje živi gospar Vedran, pa gdje je živio i trubadur Laci s obitelji, te gdje su nekad bili magazini nekadašnjih znanih i velikih butiga po Gradu, do ostale razne drage čeljadi; gore na vrhu je gospođa Vesna Miović, tu je i Srđan Hrnić, na samom početku trubadur Laci s obitelji, pa, pa… tamo gdje je ona velika loza živjela je nekad Branka Franičević i njena mama Marija, te dugo obitelj Klešković, Tihana i Frano, kćer im Andriana, te sinovi im Leo i Pero, a njih dva, dubrovačka branitelja, kad god mi dođu na pamet, sjetim se i onih ne tako davnih dana, jeseni 1991. i ljeta 1992., Domovinskog rata i ranjavanja njih dva brata, istog dana ni u sat vremena razmaka 26. kolovoza 1992.! Sjetim se tog ljeta kad smo svi bili ponosni, kao i 5. kolovoza 1995., Oluje i svih tih dana, pa evo za kraj i čestitka povodom tog dana svim hrvatskim i dubrovačkim braniteljima.