Mnogi ljudi su heroji Domovinskog rata, a nisu branitelji. Svi su na neki način doprinijeli obrani Grada u njegovo najgore doba, za sv. Nikolu daleke 1991. godine.
Među njih pripadaju i radnici Tvornice ugljeno-grafitnih proizvoda, koji su za vrijeme kada mnogi ljudi nisu ni slutili što Grad čeka, polako preorijentirali svoj rad za potrebe obrane Dubrovnika. Jedan od njih, Branimir Čuić Branko, ispričao nam je što se u TUP-u radilo prije dvadeset godina, kada je on bio zadužen za razvoj i konstrukciju u poduzeću. Njih dvadesetak radilo je svakog dana, bez obzira na uzbunu i granate. Čuić se prisjeća da na posao nisu došli samo na Svetog Nikolu 1991. sve ostale dane rata bili su u službi hrvatske vojske.
Po Nikolićevoj zapovjedi
– Uglavnom smo radili prema potrebi vojske. Stavljali smo sa strane ono što smo radili inače u TUP-u, a u kratkom vremenu počeli raditi sve što je vojska od nas tražila. Kad je to krenulo, ispred vojske bio je pokojni gospodin Aljoša Nikolić, a mi smo po njegovim uputama radili što treba. Nikolić je vadio bombe, izranjao, te donosio skice za konstrukcije nečega što će nam pomoći kako bi spasili Grad. Mnogi nisu znali što će se dogoditi. Kasnije, kako je tehnika dolazila, mi bismo na primjer, na lice mjesta išli to popravljati.
To što smo popravljali bile su uglavnom uništene sprave, ili one kojima bi nedostajali nišani sprave ili mehanizam za okidanje, jer naravno, neprijatelj je htio onesposobiti oružje koje bi ostavljao za sobom. E te stvari smo popravljali, te se tada radilo dan i noć bez obzira na uvjete. Je li uzbuna ili nije, nije bilo važno, nisu uvijek svi radili ali onaj tko bi radio – radio bi bez obzira na sve. Išlo se čak i na položaje. Ja sam jednom morao prema Trebinju, a moji su kolege išli i na drugu stranu prema Osojniku, a znam i da se išlo na Gradac kad su došle samohotke, sređivati ih, jer su bile pune kvarova.
Kako su TUP-ovi radnici doprinijeli u obrani Grada pročitajte u novom broju duLista.