Osim vas, nitko nije nikad došao nas nešto pitati. Vi ste prvi. Vjerojatno i zadnji – kaže nam gospar Husein Zekić, jedan od stanara zgrade koja se svojom visinom nadvila nad TUPovu zgradu. Ona je tu i prije tvornice, a njeni stanari iz 13 stanova su manjeviše s upitnikom iznad glave. Pitanje koje je glasilo bilo je: ‘Je li vas itko iz Grada Dubrovnika posjetio, ‘doživio’ vas kao dio kompleksa TUP?’ Zgrada, iako mala, sa spomenutih 13 stanova, itekako je važan dio priče o ‘TUP-u budućnosti’, kako se voli grandiozno najavljivati projekt u tijeku. Naime, za većinu europskih projekata voli se naglašavati ‘uključenost zajednice’, no izgleda da kod stanara zgrade koja je čak i infrastrukturno dio TUPa – to nije slučaj. Ovo je priča stanara zgrade vezane za nekadašnju tvornicu, koji u ovom trenutku žive – doslovno – usred kafića, diska, radionica, terenskih ispitivanja, obilazaka…
‘Stariji pa i slabije čujem’
Već u samom prizemlju vrata nam otvara ljubazni, nasmijani gospodin Zekić, kojemu smo odmah čestitali na GOŠK-ovoj povelji koja visi u hodniku stana. Kaže kako mu buka ne smeta jer je ‘stariji pa slabije i čuje’, a kroz smijeh dodaje kako se boji da sa starošću ne dolazi i ona ‘sve mi smeta’. Upravo buka bit će dio odgovora svih stanara s kojima smo razgovarali, no više od buke same smeta im to što nitko nije došao razgovarati s njima, usmjeriti ih ili makar uputiti što će se događati u ‘europskom Bauhausu’.
—Ne, nitko nam nije pokucao. Nula bodova, vidim svaki čas dolaze nešto mjere, eno vatrogasci dole peru… Kažu da će biti filmovi, muzika je već tu, ovo-ono… Disko čujem, ljeti nema spavanja. Shvaćam ja to sve, imam 82 godine, a i slabije čujem, pa hajde, može proć! Neka mladi žive. No, mogli su nam se makar javiti, ovako ni ne znamo što će sutra ‘osvanuti’ – ističe gospar Zekić. On je tu od 1949. godine, točnije nekoliko godina prije nego se počeo uopće graditi TUP, a radni vijek nije proveo u tvornici već u Auto Dubrovniku, na odjelu komercijale na rezervnim dijelovima, otkrio nam je.
Prvo sam se uselio, a onda je krenula izgradnja tvornice
—Uselio sam se pa se tek onda krenula raditi tvornica. E, o tome bi se mogao roman napisati. Pitajte i gore na vrhu zgrade Avdića, on je isto uselio prije izgradnje tvornice – napominje. Gospara Avdića, nažalost, nismo zatekli doma.
— Što da vam rečem, ljepše mi je onda bilo, mladost, prijateljstvo, nitko nije nikoga mrzio, a danas svi okreću leđa jedni drugima. Ne znaju ni odgovorit kad im se kaže: ‘Dobar dan’. Ne čudi me onda što nam uopće nisu došli iz Grada Dubrovnika ‘uputit’ nas što će se događati. Nekako se čini kao da nema reda. Nije bilo najava od gradonačelnika, mada vidim ga dole kako šeta. Baš šteta, nadam se da će se to promijeniti – naglašava gospar Zekić. Gospođa koja je htjela ostati anonimna ističe kako ih zapravo kao stanare potpuno ignoriraju iz Grada Dubrovnika.
Bilo bi lijepo da nas informiraju
—Bilo bi lijepo da znamo što će se i koliko raditi, hoće li i dalje biti buke i na koji način će nas kao stanare uključiti, ili bolje rečeno informirati o svemu. Također, bilo bi lijepo i da znamo sadržaj koji će biti unutra – istaknula je gospođa žureći se. Zaista jest neshvatljivo kako ovaj kompleks – zgrada, niz kućica-stanova u njenom produžetku te pripadajuća ambulanta nisu ‘na mapi’ budućeg kompleksa TUP, a obilaskom istih uvjerili smo se da su i neodvojiv dio ove priče. Građevinski, čak su i povezani s tvornicom samom, kroz šupe koje im je TUP bio i oduzeo, naglasio nam je gospar Zekić. Ukratko, nemoguće je (g)raditi na TUP-u uz ignoriranje zgrade i što je važnije od građevine – njenih stanara.
Mi vam praktički gledamo u čaše ljudima
Dok se penjemo na vrh, nailazimo na mladića Alana Sliškovića koji ističe kroz smijeh kako mu buka ne smeta jer ‘spava čvrsto, čiste savjesti’.
— Šalu na stranu, jest, nezgodno nam je. Mi vam praktički vidimo u čaše ljudi na taraci Love bara. Nije uvijek bajno! Inače, odavno smo ovdje pod statusom ‘ništa ne znamo’. Super je sve to što misle dole napraviti, međutim, izgleda da smo mi u zgradi za njih ‘građani trećeg reda’, tu se otvaraju pivnice, filmovi, kafići, a nas nitko ne pita – ništa. Dok nisu došle ‘bombonjere’, ovdje je bilo lijepo za živit. Lijepo je to prezentati, staviti na papir, međutim to je nemoguće kada okolo kafića imate pet tisuća ljudi koji tu žive. Za godinu dana, Gruž će imati i starački dom, jesu li razmišljali o tome? Kad navečer krene ‘odzvanjati’, muzika se čuje i do Batale – kritičan je naš mladi sugovornik. Kao drugi problem navodi veliki budući broj automobila.
Tek sad smjena generacija
—Kad se sve to otvori što planiraju – a za što mi u zgradi još ne znamo što će biti – gdje će svi ti ljudi parkirati? Radeljević se zatvorio, a plaćamo mjesečnu kartu Sanitatu – što će biti s time? Nama nitko nije pokucao na vrata i rekao: ‘Želite li vi biti dio priče?’ Apsolutno ništa. Puno je komplikacija – naglašava, i dodava da, kako u zgradi, tako i u cijelom naselju ima puno penzionera, no i ljudi koji rade u drugoj, trećoj smjeni i žele se odmoriti kada dođu doma, što je sada nemoguće.
-U nas u zgradi tek je sad smjena generacija, recimo da sam među mlađima. Ima i male djece, a i ambulanta je tu, što je s ljudima koji su bolesni? Kad dođe, na primjer, starija gospođa, kad ju dovede sin, unuk… Negdje mora stati s autom. Sad su stavili rampu, a i za nju nisu nikome ništa rekli – oštro nastavlja kako nema komunikacije na relaciji stanari – Grad Dubrovnik.
—Neki su tu cijeli život, neki prije TUP-a. Iz poštovanja prema njima, i svima nama, trebali bi nas uključiti u priču – zaključuje naš mladi sugovornik. Gospođa Ferida Burzić živi na samoj sredini zgrade. Ističe kako su promjene tu i kako ‘ne možemo vazda biti na istom mjestu’.
—Mogu zaista reći da mi je drago da se događa nešto što je novo, moderno, ima smisla… Eto, da je manje buke i prometa, bilo bi idealno. Drago mi je čuti da dolazi do promjene. Puno čitam i vidim što se predviđa što će biti, lijepe su to stvari. Da malo izađemo iz tog sivila – ističe. Ipak, buka je i njoj ‘broj jedan’ problem.
—Usudila bih se reći i katastrofa. U zgradi ima malih beba i djece, buka svima smeta, to jedino… A ostalo čujte, sve ovisi od samih stanara. Ipak, drago mi je da je nešto najavljeno na europskom nivou, da se nešto pokrene – zaključuje gospođa Ferida kao zadnja stanarka s kojom smo tog jutra komunicirali. Svi stanari ove zgrade zaista su složni u jednome – neka ‘progresa’. Ipak, bilo bi lijepo da ih gradska uprava uvaži. Zasad su ‘nijemi’ – i mi smo mi poslali upit, no do kraja ovog broja odgovor na pitanja poput je li rađen dijalog i sa stanarima zgrade, jesu li oni aktivno uključeni u procese osmišljavanja i slično, odgovor – nismo dobili. No dobro, dobili smo ga svakako ‘na licu mjesta’…
Objavljeno u tiskanom izdanju 14. prosinca 2022.
MNJB