Nazvao sam jučer svojeg dragog prijatelja Branimira, dosta vremena od posljednjeg razgovora. Selio je obitelj, ženu i dvoje djece u Klagenfurt ovo ljeto, nakon što je sam sedam mjeseci ranije otišao tamo raditi (urolog), probio led upoznavanja stranog terena, papirologije, traženja i namještanja unajmljenog stana. Samovao je bez njih, da bi se konačno, u sreći ponovnog okupljanja smanjio stres preseljenja ostatka obitelji. Bojao se, kako mi je ranije rekao, da svojom odlukom potrage za boljim životom, ne uništi više od jednog, svojeg. Sada je to nestalo. Zvuči sretan, kao i njegova djeca (mlađi mu je sin moje krsno kumče) koji su ponovno s ocem, u drugom gradu, gdje su se inteligentna kakva jesu već dobrano prilagodila novim uvjetima. U tom istom Klagenfurtu, 2013. godine zajedno smo, kao sportski partneri, odradili našu prvu licenciranu ‘Iron-man’ utrku. On puno brže (11:03:24) nego ja (12:47:30), no svejedno se čudim da sam tada 180 km bicikla izvozio za 6 sati. Upravo ti bicikli, postaju metafora onog što mi priča o situaciji na poslu u novom gradu.
Kada smo te godine stavljali svoje ne-jeftine karbonce u zonu tranzicije, gledajući bicikle ostalih natjecatelja tamo naslagane, prokomentirao je: ‘Naši bicikli pokraj ovih izgledaju kao da smo ih dobili na akciji uz prašak za pranje veša!’. Tako izgleda njegova stara bolnica i odjel u Varaždinu u odnosu na ovaj novi. Sve što zamisli da bi mu trebalo za neku operaciju, a da nije ni znao da postoji, odmah se tu stvori. Doduše mora raditi više nego je radio prije. Jače trebaš pritiskati pedale, ali brže ide bicikl. Nema dana, kako se ranije znalo dogoditi, da se vrati s posla gdje je ubijao vrijeme. Ovdje su programi takvi da nema slobodnog trenutka. Nema noći koja bi prošla bez barem jednog poziva. Na operaciju tumora (radikalna prostatektomija) čeka se 6 tjedana, što nije malo. Pritisak na bolnice daleko je veći nego ovdje kod nas. Mislio sam da smo mi narod koji za svaku sitnicu dolazi k doktoru, no on me demantira i kaže da je tamo jednako, ako ne i gore. Da isto tako u dežurstvima gleda stvari koje su mogli riješiti dva doktora ispred njega. Preuzima i odgovornost za polu-intenzivni odjel u kojem mu operirani pacijenti leže, pa mora odgovarati tehničarima ‘Pričekajte da pogledam na internetu!’ kad ga pitaju što da učine, jer mora rješavati probleme koji nisu njegova specijalnost, a sve da ne bi iskorištavao kolege drugih djelatnosti, koji bi mu mogli pomoći, a koji i sami imaju posla preko glave. Kad priča imaš osjećaj da nema baš puno razlike, da je kaos jednak ovom našem lokalnom samo uz puno više novaca. Koristilo bi i njima da zaposle još dvoje specijalista za rasterećenje. Ispričao mi je da je skoro dvoje njegovih kolega, u četrdesetima, oberarzt-a iz kirurških struka otišlo za hausarzte (liječnike opće medicine), iz razloga što su doživjeli sindrom sagorijevanja na poslu. Ne žele više toliko raditi. Sada mi se čini da moj slučaj nije bio nikakav presedan, da se to događa i u bogatijem, po našem mišljenju uređenijem sustavu. Kako su u njegovu bolnicu došli i dalje dolaze Hrvati (dječji kirurg, neurokirurg, invazivni kardiolog, svi sa suprugama koje su liječnice, kao i Branimirova), dijeli i neke informacije s drugih odjela. Dječji kirurg s Rebra kaže da ima manje pritiska nego na njegovom starom poslu, no svejedno kubure s manjkom kadra.
Očito se Austrijanci ne odlučuju na studiranje medicine. Jedna trećina studenata medicine u Beču su stranci. Čemu čuđenje onda da su svi iz Hrvatske, koji su pokucali na vrata bolnica u Europi odmah bili uvučeni unutra, kao što nestrpljivi ljubavnik uvlači predmet svoje požude odmah po zvonjenju na vratima. Interesantno je da i oni dežuraju 24 sata, koji se dodatno plaćaju (naravno puno više nego kod nas), i da ima kolega koji se ‘grebu’ za njih jer osnovna plaća i nije toliko velika za velike troškove života. Opet pat pozicija u kojoj da bi živio ‘bolje’ moraš i više raditi. U Švedskoj, kaže dubrovačka doktorica koja je tamo dobila posao, radi se manje jer neobično cijene slobodno vrijeme koje im nikakav novac ne može kupiti. Slušajući ta iskustva, prvi put mi se učinilo da možda ima i rješenja za hrvatsko zdravstvo. Upumpati gomilu novaca u sanaciju sustava, povećati višestruko lječničke plaće, povećati broj upisanih studenata na medicinu, kako bi postali inkubator u kojem bi pametna hrvatska djeca dobila znanja koja bi kapitalizirala na tim tržištima, na kojima su ‘normalni’ odustali od tog mazohističkog studija i posla. Mogle bi nam partnerske zemlje na račun toga dostavljati godišnje povelike novce. Ostalo je sve isto u teoriji kao i ovdje. No kaže mi još nešto. Kad dođe koji vikend natrag u Varaždin, taj zapravo za hrvatske uvjete ušminkani grad, vidi kao nikad prije ono iza, prljavštinu, nesređene fasade i okućnice, smeće u liftu, propadanje i nered. Teže to podnosi iz svoje nove perspektive. Prirodu ima i u Austriji. Odlaze sad tamo s djecom umjesto u krasnu klet koju ima na Varaždin Bregu. Nostalgije je manje nego je mislio da će je biti. Zajedno se prilagođavaju, kao obitelj. Nisu još neka nova prijateljstva stvorili. Nisam baš niti ja. Valjda jer sam još zakačen za vremena kad smo satima vozili bicikle po našim bregima, a nakon toga umorni trusili pive. Zakačen za vrijeme kojeg nema, koje je nepovratno nestalo.