Zahvaljujući uspjesima Hrvatske vojske u borbama s neprijateljem, posebno nakon oslobađanja velikog dijela okupiranih područja i potpune deblokade Grada, život se ubrzano vraća na opustošeno, razrušeno i opljačkano dubrovačko područje.
Organizirani povratak sve većeg broja žitelja praćen je normalizacijom opskrbe, osposobljavanjem prometnica, čišćenjem terena od zaostalih minsko-eksplozivnih sredstava te popravkom i obnovom davno napuštenih i porušenih domova.
Premda u pregovorima o konačnom odlasku agresora nisu zabilježeni značajniji pomaci, uspješno je dogovoreno i izvršeno nekoliko razmjena zarobljenika, pa je 14. kolovoza 1992. godine u Nemetinu izbavljenje iz srpsko crnogorskih koncentracijskih logora, između 726 zatočenika, doživjelo i 68 dubrovačkih logoraša iz Morinja.
Okupacijska vojska napokon je, ali tek nakon svog povlačenja, omogućila ekshumaciju i preuzimanje tijela dubrovačkih branitelja koji su poginuli u borbama s neprijateljem u prvim danima agresije. Tako su se Dubrovčani 5. kolovoza na Boninovu s tugom oprostili od šestorice svojih branitelja, pripadnika MUP-a i Hrvatske vojske, Vedrana Ivoševića, Hamdije Kovača, Franci Lazibata, Maria Pezzija, Željka Raguža i Antonia Vatovića, koji su herojski pali u borbama na platou Srđa početkom studenoga 1991. godine.
U četvrtak 13. kolovoza na Mljetu su pokopana trojica pomoraca s broda "Perast", Antun Matić, Niko Nodilo i Petar Sršen, koje je jugoarmija mučki ubila 5. listopada 1991. u Slanom, uporno tvrdeći, sve do pronalaska njihovih tijela, kako ne zna ništa o njihovoj sudbini.
„USPJESI HRVATSKE POLITIKE“
Svakom objektivnom promatraču, a pogotovo danas s vremenskim odmakom, ne nedostaje argumenata i činjenica kojima mogu pobiti brojne tvrdnje o oslobađanju hrvatskog juga kao velikom uspjehu hrvatske politike. Naime, premda praćeni velikim očekivanjima i najavom o skorom povlačenju jugovojske, pregovori nisu polučili gotovo nikakve rezultate.
Umjesto konačnog odlaska s privremeno okupiranog područja Konavala agresor je nastavljao s provođenjem terora nad stanovništvom i sustavnim pljačkanjem njihovih domova. Takvo stanje uzrokovalo je porast zabrinutosti svih onih izbjeglih i prognanih osoba, ali i pad morala u redovima Hrvatske vojske čije su uspješne oslobodilačke akcije redovito prekidane i zaustavljane.
Raslo je nezadovoljstvo i stavovima međunarodne zajednice koja je uporno odbijala imenovati i kazniti agresora, a umjesto toga inzistirala na podjeli krivnje između dvije „zaraćene strane“. Posebno je negativno na raspoloženje šire javnosti utjecalo odgađanje rješenja pitanja poluotoka Oštro, kao i pojava glasina o postojanju dogovora kojim će biti izvršena „razmjena teritorija“ Prevlake i dijela Konavala za Bosansku Posavinu.
I ovdje moramo iznova istaći značajnu ulogu koju je u pregovorima s neprijateljskom stranom i koordinaciji s međunarodnim pregovaračima imao, sada već oformljen kao ured, tim dubrovačkih pregovarača u kome su neprekidno djelovali g. Đuro Kolić, g. Nikola Obuljen, g. Ivo Šimunović i g. Mišo Mihočević. Njihov rad bio je posebno uspješan u sprječavanju i zaštiti Grada od još težeg razaranja koje mu je prijetilo u drugoj polovici 1992. godine, te u rješavanju pitanja važnih za stanovništvo, poput opskrbe vodom, hranom, i energentima.
NOVI USPJESI HRVATSKE VOJSKE I NJENOG PUTA PREMA SLOBODI
Opisano stanje na bojišnici, a posebno iscrpljenost gardijskih brigada te pasivno držanje položaja prve crte koje provode pričuvne brigade, imalo je za posljedicu osjetno slabljenje borbene spremnosti Hrvatske vojske. Kako bi izbjeglo sve veće osipanje ljudstva na obrambenim crtama, pojavu nediscipline i učestalog gubljenja teško zauzetih otpornih točaka, zapovjedništvo Južnog bojišta neposredno po završetku akcije „Oslobođena zemlja“, nakon povratka s odmora dijelova gardijskih brigada, pokreće pripreme za izvođenje novih napadnih djelovanja.
Rezultat operacija poduzetih u prvoj polovici rujna 1992. godine bio je dodatno učvršćenje dosegnutih crta obrane i značajno poboljšanje polazne osnovice za buduće oslobađanje područja Konavala. Uz uspješno djelovanje 1. brigade ZNG na području Bobana, ovom prigodom posebno ističem zauzimanje prostora između sela Srnjaka i Oraha, te visova Timun i Glavica, koje su zajedničkom akcijom izveli pripadnici 4. brigade ZNG i dubrovačke 163. brigade HV.
Uz ispriku svim njenim pripadnicima, među kojima je i moj suprug, moram ispraviti zasigurno ne jedini učinjeni propust koji sam uočila kod navođenja postrojbi HV angažiranih u akciji „Oslobođena zemlja“, gdje sam ispustila spomenuti 144. brigadu HV iz Sesveta. A dijelovi ove postrojbe su, od kolovoza 1992. pa sve do 1994. godine, sudjelovali u obrambenim djelovanjima na Južnom bojištu, tijekom kojih su svoje živote za slobodu juga Hrvatske dala desetorica njenih pripadnika.