Gore od vrha, od crkvice Svetog Vida pa dolje niz skaline, sve do Straduna, ulica je Zamanjina. I ova ulica, kao još neke u Gradu, zapravo nosi ime jedne velike i kroz stoljeća po svojim brojnim članovima i te kako značajne i zaslužne dubrovačke obitelji.
U arhivi nalazimo kako je dugo godina, možda i stoljeća, nosila ime Ulica Lorenza, a od 1912., kao i mnoge dubrovačke ulice, mijenja ime u Ulica Zamanjina, kako je nazivamo i u ovo naše doba. A zapravo – krivo! Trebalo bi biti, ako se držimo točnih naziva i imena, Zamagnina. No dobro…
Kuće i palače Zamagna
Kad bi navodili sve značajne pripadnike obitelji Zamagna, potrajalo bi to u dugo, jer ova plemićka obitelj još za vrijeme stoljeća Republike štovala se kao vizionarska i znanstvenička, ali i vlastelinska, mnogi od njih obnašali su i važnu dužnost Kneza, neki i po nekoliko puta, pa im je i akademik Nenad Vekarić posvetio veliki broj stranica u svojim sjajnim knjigama. Značajni su i po svojim palačama i ljetnikovcima, od kojih za početak navodimo dobro nam znani i već odavno nazvani Kazbek. Malo tko zna da je to nekad bio ljetnikovac plemićke obitelji Zamagna, izgrađen 1573., bolje ga pamtimo kao zgradu nekadašnje škole zvane ŠUP, ili kao hotel iz naših vremena, koji je zadržao ime Kazbek. Spomenimo i ljetnikovac Zamagna u Zatonu, star preko četiri stoljeća. A u Zidinama kuća pored crkvice Sv. Jakova Pipunara na Pelinama zvana je po nekima Restića, ali po nekima i Zamanjina. Ivana Lazarević pronašla je, zahvaljujući prvom preciznom katastru kojeg učini stara Austrija, i zapisala podatak kako je u toj kući od 1837. živjela Beatrica Zamagna, barunica od Prate. U Gradu, u Ulici Od Sigurate na broju 5. je i znana lijepa palača obitelji Zamagna, u kojoj je 1817. živio udovac Mato Marinov Zamagna sa troje djece, iste godine u Dropčevoj na broju 3., također lijepoj palači, živio je Mato Mihov Zamagna i žena mu Viktorija rođena Cerva. Po Ivaninim zapisima i dalje spominjemo tu 1817., kada u Božidarevićevoj na broju 1., nekoć palači Gondola, odmah do Straduna, živi Miho Matov Zamagna, Po zapisima čitamo i kako je netko iz obitelji Zamagna živio i u Širokoj na br. 1., te bili vlasnici palača na broju 18. i 22. U Ulici Između polača, u kojima su imali stanare. Nalazimo ih i u Ulici Miha Pracata, prelijepa palača na broju 4. i 6., gdje je živio Frano Zamagna barun od Prate, a pronaći ćemo ih i u Karmenu, u ulicama Sarakina br.5. i Pobijana br. 6., u kući koja spaja te dvije ulice, te u Restićevoj na br. 7., gdje je 1817. živio Frano Serafinov Zamagna, u kući gdje je 1894. Amerling otvorio prvo Dječje zaklonište.
Neki iz obitelji Zamagna
Toliko o njihovim nekretninama! Ima ih naravno još, posebno naokolo, van Grada, a još više ima njih, pripadnika ove velike obitelji. Izdvojimo stoga tek neke od njih. Evo, za početak, nešto kao zanimljiva priča naše povijesti! Marin Držić dobro je poznavao i prijateljevao sa plemićem Marinom Zamagna, koji ga je i preporučio nekom tada zanimljivom liku, grofu Rogendorfu, te je kod njega bio komornik. Zna se, ima zapisano, kako je taj Marin Zamanja godinama bio doušnik za interese njemačko-rimskog cara Karla V., kojemu je iz Dubrovnika prenosio tajne informacije o turskoj vojsci. Dakle, bio je špijun, a špijunaža, nazvana drugim najstarijim zanatom na svijetu, već u to doba, dakle u renesansi, kao i danas, doživljavana je kao nečasna djelatnost. Čim je 1545. stupio u službu tog Austrijanca Christofa von Rogendorfa, s kojim je jednom putovao u Beč, a drugi put u Carigrad, Marin Držić je i osobno ušao u špijunski svijet svoga doba. Njegov poslodavac bio je, bez sumnje, uključen u tadašnju obavještajnu mrežu. Ipak, za našu povijest važniji su neki drugi iz ove obitelji, kao dominikanac i filozof Rajmund Džamanjić, kako se potpisivao, zatim pjesnik i fizičar Bernard Zamagna ili Brnjo Džamanjić, kako se volio predstavljati, a ima ih još i te kako zanimljivih.
Davne fotke vrtića
Ipak, nastavak tih priča ide po Novoj, koju evo počinjemo slavljenički i uz pjesmu, puni neke nade u konačno nešto bolje za nas sve, čekati i dočekati. Prođe Božić, umalo ne bi ‘bijeli’, uz buru i kolendare, koje čekamo i na Staru godinu pred svojim vratima. Prođe i prvi krug izbora, koji također bude neku nadu u nešto bolje. A kako su ovi dani ipak ponajviše dani radosti djece, naših najmilijih, evo za kraj još jedne godine ovog đira ulicama, zahvaljujući dragoj Vedranki koju znamo sa šaltera nekad naše ‘dubrovačke’, a zadnjih godina ‘mađarske’ banke, četiri stare davne fotografije sjećanja. Vedranka ih je pronašla negdje doma, a na njima su djeca Grada i iz okolnih ulica u vrtiću koji je nekad bio na Zidinama, u kući obitelji Lepeš. Na prvoj fotki, snimljenoj negdje 1959/60 godine, posjetio ih je tada mladi Đelo Jusić, evo ga u kraju lijevo. Tu su, na jednoj fotki, ispred Preparandije prije nekog dječjeg sleta, priredbe ili što već, a evo ih i koju godinu iza, ispred Katedrale, Gospe naše, na pričesti. Vedranka se prisjeća nekih, ali najbolje – tražite se sami, znate vrijeme i mjesto radnje.