Prije odlaska u novi đir gore do Pelina i podno Minčete, malo obaveznog ‘subotnjojutarnjeg’ razgovora okupljenih u ‘Fontani’.
Pomalo se gužve smanjuju, lakše se diše, đir po Stradunu je ugodniji, iako još grije i sparno je, al’ škeraca u našoj betuli ne fali, pa bilježimo jednu ‘prostoproširenu betulašku’ o političarima u ‘domaji’ nam; ‘Ovdje ti je svak’ skino’ gaće, namazo dupe vazelinom, te se više ne zna ‘ko koga…!’ A nakon toga, uz malo smijeha na taj betulaški komentar, valja nama uza skale do Minčete, o kojoj znamo sve, bar bi trebali, jer ona je jedan od simbola Grada, jedna od četiri važne utvrde Zidina, uz Revelin, Bokar i Sv. Ivan.
Bila je nešto kao neuništivo obrambeno uporište, ime je dobila po plemićkoj obitelji Menčetić koja je poklonila zemljište za njenu gradnju, započetu prvom fazom 1319., kada je prvi gradio pomalo zaboravljeni Ničifor Ranjina, čija vrata i ostatke nekadašnje palače imamo u ulici Damjana Jude u Karmenu. Zbog opasnosti od Turaka 1461. nastavlja se hitno njena dogradnja, koju vodi tada veliki arhitekt iz Firence Micchelozza di Bartolomeo, nakon čega dobiva zaobljeni oblik. Treću i završnu fazu gradnje preuzima Šibenčanin Juraj Dalmatinac, te je u današnjem izgledu dovršena 1464., kao najviša točka Zidina s pogledom i na Srđ i na otvoreno more.
Na naslovnici ‘mjesečne ilustrovane revije Dubrovnik’ iz 1929., koju je srećom sačuvao Srećko Banić, Lapađanin već odavno životom u Postranju u Župi, predivan je crtež Minčete Juraja Plančića, slikara rođenog 1899. u Starom Gradu na Hvaru, koji je sa samo 31 godinom umro od tuberkuloze 1930. u Parizu. Plančić je za svog kratkog boravka u Parizu bio popularan i cijenjen slikar, a uz puno crteža, za svog kratkog života objavio je i dvije mape grafika, rodnog Starog Grada i jako vrijednu mapu crteža Dubrovnika.
Obitelj Prohaska
I tako, skalin po skalin, a ima ih sa Straduna i previše, dođosmo na Peline, pored razgranate nespole, obilježja ovog dijela Grada, i pred kućni broj 43, zadnji broj i zadnju kuću ove duge ulice koja ide uz same Zidine dolje od vrha Zlatarske ulice i romaničke crkvice Svetog Jakova Pipuna iz 1225. godine, pored Buže do podno Minčete paralelno s donjom ulicom Prijeko i sa Stradunom. Tu, na tom broju 43, odavno već živi obitelj Prohaska, koju su mnogi već spominjali u svojim sjećanjima, generacijama po puno toga vrlo važna za noviju povijest našeg Grada. Dočekuje me Ana, dugo godina novinarka DuLista i Radio Dubrovnika, njen otac Zoran Prohaska, tu je i mlađi brat joj Josip, još srednjoškolac, zatim Anin suprug Damir Vlahinić i njihova prelijepa beba, mala kćer Gabrijela. Fali samo majka joj Lucija, koja tog jutra radi.
U hladu nespole ispred njihova stana smještenog u prizemlju male kućice podno Minčete, uz naše drage turiste koji stalno preko Pelina prolaze, uz njihov domaći ugodni liker naravno učinjen od nespole i stare foto albume nadolaze mnoga sjećanja. Ana, koja ovih dana priprema obranu doktorata na studiju Povijest stanovništva kod svog mentora, znanog nam i dragog nam dr. Nenada Vekarića, vrhunskog poznavatelja povijesti našeg Grada, naglašava kako joj je upravo njen profesor pomogao u istraživanjima povijesti njene obitelji Prohaska. A povijest kaže kako je iz malog češkog gradića Smihov do Dubrovnika prvi 1863. došao njen prapranono Frano Prohaska, što je i pronađeno u zapisima u Arhivu u Sponzi. Prapranono Frano bio je ‘financijski stražar’, ‘filanac’ kako se tada možda zvalo neke porezne inspektore. Oženio je Mariju Darija iz Cavtata, koja je nosila majčino prezime jer je bila ‘komunsko dijete’ iz nekog od nahodišta, dijete bez roditelja. Frano i Marija Prohaska imali su dvoje djece, kćer Kate umrla je kao mala, te sina Alberta, rođenog 1866., znanog u Gradu po puno toga. Radio je Albert Prohaska kao tipograf – grafičar u tadašnjim tiskarama, a umro je 1956., što su zabilježile prigodnom posvetom i tadašnje novine.
Obitelj pomoraca
Albert je Zoranov djed, oženio je Mariju, kćer Toma Matičevića s Gomile, pa je i ovo jedna od mnogih ‘ljubavi iz susjedstva’ ovog kvarta Grada. Imali su troje djece, dvije kćeri, Jelu i Katu te sina Frana, ‘u nonovo ime’, Zoranovog oca i Aninog nona. Frano Prohaska se rodio 1907., oženio je Jelu Žuvela s Korčule koja je radila kao kućna spremačica. ‘Imali su pet sinova, od kojih sam ja najmlađi, te dvije kćeri, cijeli život je navegavo u prijeratnoj ‘Dubrovačkoj plovidbi’, bio je strojar na raznim brodovima, zvali su se ‘Princeza Olga’, ‘Kraljica Marija’ i kako sve ne, navego je neko vrijeme i na brodu ‘Ston’, ‘brza linija’ iz Grada do Stona koja je ‘ticala’ sva ta manja mjesta uz put, pa i nije baš bio ‘brza linija’. Za Drugog svjetskog rata cijelu posadu nekog od tih brodova su zarobili, te je u Švicarskoj proveo ratne godine u radnom logoru, iza tog rata radio je na željeznici u Gružu na kotlovnici, pa u ‘Radeljevića’ odakle je otišao u mirovinu. Umro je na Svetog Nikolu ratne 1992. godine! I još nešto, svih pet sinova mu je navegavalo, četiri strojara i jedan nautičar!’ ukratko će Zoran o svom ocu Franu. A onda se Zoran prisjetio priča o tome gdje su sve po Gradu živjeli, ‘prvo gore u Zlatarskoj, preko puta Crkve sv. Nikole, pa negdje na Prijekom, te smo tek iza došli ovdje, gdje sam od rođenja!’ Pa smo izašli iz njihova malog dvorišta u hlad nespole i Minčete, pokazuje Zoran sve te male placete po Pelinama, svaku odvojenu tek jednim skalinom, ‘da je lakše njima hodit’i po njima djeci igrat’ se’, a onda smo pored nekadašnje gustijerne uz sjećanja došli do igrališta. ‘Centar svih naših igara. Odasvud se tu dolazilo igrat’, a tek iz škola, osnovne i srednje, rekao ti je već Srećko Jakšić, gimnastika, a i odbojka se tu održavala, sve je vodio nastavnik tjelesnog Danilo Tomović, naš susjed tada. I sve je bilo čisto, nakon svake igre sve se moralo počistiti, jer to je bilo naše igralište!’