Tradicija kićenja kuće za Božić u mnogim obiteljima je poseban, važan čin u kojem se svakoj kuglici, svakom ukrasu pristupa s posebnom pažnjom i ljubavlju.
Zna to i obitelj Sentović, koja nas je primila u svoj dom kako bi podijelila s našim čitateljima radost ovog velikog blagdana. Kako teku pripreme, što se sve iznosi u blagdanskom ukrašavanju, otkrila nam je poznata dubrovačka galeristica Jelena Pače Sentović, Guke, čija kuća svaki Božić blješti posebnim, toplim sjajem. Ispred njene kuće u Komolcu slap predivnih svjećica i Djed Božićnjak najavljuju pomno ukrašen dom prepun topline. Guke, njezin muž Marinko te kćeri Ana i Lea otkrili su nam koliko dugo u njihovoj obitelji traje tradicija ukrašavanja i kako oni provode Badnjak i Božić.
– Pripremamo se ma ima već i petnaest dana, spuštamo pomalo stvari iz potkrovlja. Kreće se uza skale od ulaza, kada stavljam svjećice i tad sam najsretnija! Svake godine obilazim grad, kupujem sitnice, ma zavirila sam u svaku butigu kako bih ukrasila dom – otkriva nam Guke s osmijehom na licu, a prema kojem god kantunu kuće se okrenete, od snježnobijele dekice preko kauča, do šarenih kipova koji su pristigli iz svih dijelova svijeta, čini se kao da ste upali u pravu božićnu bajku!
– Nakon uređenja skala, kuće, zadnji su po redu bor i Betlem. Ma godinama kupujem te figure i figurice, i pazim da se sve slaže jedno s drugim! Sve što sam imala prije, izgorilo je u ratu, što mi je baš žao, pa otada kad god mogu kupim nešto novo. Običaj je to iz moje familije, moj tata je svake godine kupovao nove balune, njih bar dva, tri – kazala nam je Guke, pokazujući božićne balune; kaže – od lani su, ali svake godine tu je ‘nova postava’. A najmilije joj je, kaže, da paraju starinski. Neki od njih stari su i po 15 godina… A svaki od njih uklopio se u bor baš kao da je srastao s njime.
– Zadnjih godina Lea i Ana kite bor, ma tu sam i ja, što se reče – dodavam kuglice. Ma drago mi je to! Ove svjećice na boru došle su preko Atlantika. Ima ih 300, a ne para tako, jer je teško naći ovako nježne, žute boje – ushićeno pokazuje Guke, kazavši kako nekad u kuću ide umjetni, a nekad pravi bor. Ove godine odluka je pala na prvi, ali kaže, samo zato što su malo okasnili s prodajom pravih.
– Ma dogodine ide pravi! Volim da mi miriše, zato imam grane od jele – pokazuje posvuda ukićene grančice, između vlakića, kuglica, bombona, predivnih adventskih kućica… Ponekad, kaže, kupuje tek po Božiću, pa jedva čeka iduću godinu da ih sve izloži!
– Sve mi se skupa uklopi, ma to je čar Božića. Sve se slaže. Ima ukrasa koji mi dodiju, pa iduće godine zamijenim – kaže pokazujući na figurice iz doba, kaže ima ih iz doba kad je Turbo Limač bio na Stradunu.
Kad se sredi kuća, još će više zamirisati! Otkrit će nam Guke kako svake godine kuha ono što je njena mama kuhala…
– Volim tako jer mi to miriše na obitelj, na mamu i tatu, obitelj, kad smo svi bili skupa i kad bi se po tri, četiri dana dolazilo kod mame na ručak. Kako smo se počeli širiti, te kad je tata umro, malo je to nestalo… Sad pravim doma objed. K’o u svakoga, vonja kuća po bakalaru na Badnji dan, ma nekad ih iznenadim i sa salatom od hobotnice. A navečer se krčkaju sarme, da budu gotove tu večer, jer je u nas običaj da se za Božić baš ništa ne kuha. Možda peče meso, no nekad se u nas doma i but pekao navečer, tako da i ja to nekad učinim. Pa tu je orahnjača, ajme što miriše! To mi je strašno važno, da mi kuća miriše! – smije se Guke.
Red je poć u đir na Badnjak!
Nakon bakalara, ‘trči’ do grada. Ma kako i svake godine! Stradun, kolenda, posebna čar Badnjaka na najljepšoj ulici na svijetu… Kaže, u đir je važno poć i nikad, nikad nije propustila kolendu!
– Koliko znam, nikad nisam propustila! Mada svake godine malo zakasnim, jer ujutro spravljam bakalar, pa dok bude gotov, dok izađem iz kuće, pdok stignemo na autobus ili paking, dođem zadnja, pa ove moje ženske polude! One već pjevaju ispred Gradske kavane dok se ja ‘probijam kroz ljude’, stavljam one naše ukrase na glavu, gledam đe su. Inače, nosimo raznorazne ukrase, rogove na glavi, tako se prepoznavamo u masi! Uvijek se dignem na prste pa ćirim gdje su, tražim gdje su moje ženske da zapjevamo – kroz smijeh će Guke. Kaže, ma red je poć u Grad!
– Stradun i Badnji dan… To je poseban osjećaj, meni drukčiji nego Stara godina. Badnji dan donosi neku toplinu, zaista nešto što te veže s vremenom kad si bio mali, s mamom i tatom, i ono što hoćeš prenijeti na svoju djecu. Božić je emotivniji, obiteljski blagdan, slavi se u kući, s obitelji. Uskrs možeš slaviti i vanka, a Novu godinu da i ne govorimo – kaže, dodajući i kako, da svima u kući bude toplo, osim vatre u kominu tu budu i božićne pjesme i baš uvijek svi pjevaju.
Kutija od ukrasa ima ‘bulikan’
Vraćamo se na predivno uređenu kuću. Kutija od ukrasa, kaže, ima bulikan, i sve su sakrivene u potkrovlju. Slaže se danima, pomalo, vade se te kutije iz magacina. Jedan dio potkrovlja su maškare, jedan Uskrs, a onaj najveći s najviše kutija – Božić! Osim njenih ‘bulikan ukrasa’, kaže tako joj i sestre ukrašavaju kuću.
– Imamo dosta istoga, a kad otkrijem u moje sestre da ona nešto ima, a ja nemam, odmah u nabavku! Izvrsna mi je butiga od Vere Skaramuce, Christmas Shop, ajme cijelu godinu ima balune! Prije kaže, imali smo robne kuće i sve bi došlo pred Božić, a sad ima svega. Vraća se Guke u prošlost, pokazujući nam i jednu neobičnu figuru. To je betlemski kralj na devi, napravljen od kože, a krije jednu važnu priču.
– Stigao je do mene u izbjeglištvu, u Poreču. Kada su stigle igračke za Božić, stavili su ih na hrpu i dali djeci da biraju što hoće, a ja sam eto našla njega. Možda nikome nije bio interesantan, ali meni eto je, i baš ga jako volim – kaže Guke. Skrio se on u Betlemu, među mnoštvom, a naša vrijedna domaćica za kraj nam priznaje i to kako ‘malo prećera’. Pa čak su i šugamani u tonu, crveni s božićnim dekoracijama.
– Sad smo doma, u svojoj kući, a ne više u podstanarstvu. Tako da sam jedva dočekala dan kad ću kitit sama svoj bor! Da se vidi izvanka, da sve sjaji… Malo prećeram, ali što ću kad volim. Nikad nije previše. Neodoljivo je, kako ćeš odoljeti kad je sve tako prekrasno? Kad sebi kupim nove balune osjećam se kao da sam kupila Armanijev kaput. Veliku mi radost to čini, i to što mi svjetli vanka! Ma čak mi je i galerija u tonu. Mjesec dana sam vam ja u Božiću, kićenju… – uz ove riječi Guke nam otkriva i još jednu božićnu želju:
– Joj, da mi se okupat ove godine još jednom i reć da sam se okupala do Božića! – zaključuje kroz smijeh naša Guke.