Ovo je toliko lijepo, ali nosiš veliku odgovornost, moraš stalno misliti o njima – govore nam supružnici Barbara i Maro Lučić dok oko njih trčkaraju Točkica, Grizli i Timy, a mama Zara ih vjerno nadgleda. Riječ je o četiri i pol godine staroj kuji i njenim trima slatkim muškim štencima pasmine ‘Akita Inu’ ili više znanima kao japanska akita. Barbara, inače turistička djelatnica i dugogodišnja članica Kolarina te Maro, trener Košarkaškog kluba Dubrovnik ističu nam kako se sve dogodilo spontano. ‘Korona ljubav’, navode nam kroz smijeh. Za njih, koji inače nisu uzgajivači, maleni štenci predstavljaju veliku brigu, no reći će kako su to divna bića koja, kao i svaka druga životinja, unose pozitivu i ljubav u dom.
Obrnuli dan i noć
Kad smo ih pitali kako im izgleda dan s njima, rekli su kako su se na samom početku podijelili po pitanju obveza. Morali su se dobro organizirati, a prvotno su mislili kako će morati stalno biti uz malene čupave životinje. No, nakon nekog vremena su ustanovili da je, osim što se Zara brine o njima, riječ o zaista zahvalnoj pasmini, kao i odanoj, što se pokaže u njihovim odraslim godinama.
—Nisu vidjeli prva tri tjedna. Jedu, spavaju i tako stalno te se međusobno igraju. Nisu prezahtjevni. Zapravo, najgori je dio što su obrnuli noć i dan. Bude se u tri ujutro, počnu grebati i hoće vani. Moja žena spava tvrdim snom pa se ja moram dizati – priča nam Maro kroz smijeh. Navode kako su izrazito pametni i inteligentni!
—Bilo je dovoljno samo jednom im pokazati kako moraju obavljati nuždu u vrtu. Nakon toga su sve shvatili i nastavili. Sjećam se kako su mjesec dana obavljali nuždu svuda okolo, a onda su se sami prilagodili. Nije ih trebalo mamiti keksom – ističe Barbara.
Popularni film
Vratili su se unatrag četiri godine da bi nam ispričali kako su došli na odluku kupnje psa. I ne, nije ih popularni film Hachiko ‘natjerao’ na to. Maro priča kako su htjeli uzeti psa i gledajući stranice na internetu, naišli su prvo na američku akitu.
—Dalje smo se informirali i saznali kako je pasmina izrazito privržena. Čitali smo više o pasmini i odluka je ipak pala ne na američku, već na japansku Akitu – ističe Maro, dok Barbara navodi kako je za nju Akita postao najljepšim psom kad ga je vidjela na jednoj izložbi prije deset godina. Inače, nikad nije mogla zamisliti da će imati velikog psa. Bila je okružena mačkama, a Maro je imao manjeg psa.
—Nije na nas utjecao film, iako sam ga bio pogledao, a Barbara tek kad smo uzeli Zaru. Nikad nisam rekao da bih ga uzeo zbog filma. Jednostavno se dogodilo. I nije baš kao u filmu – tamo je super, divan, krasan i privržen, što i jest. Samo nije prikazano kako je jako tvrdoglav – ističe kroz smijeh Maro, a Barbara dodaje da morate biti spremni na činjenicu kako se radi o psu koji se jako puno – linja. Navode kako je humanizirana i da ‘razmišlja kao čovjek’, ako se to tako može reći.
—Ne može se riječima to opisati. Jednostavno moraš s njome živjeti kako bi osjetio njeno ponašanje – rekao je Maro.
—K’o ljudi su. Kad netko dođe, i provede s njome malo vremena, reći će da za njega Zara nije pas (smijeh). Žele uvijek društvo vlasnika, idu s tobom bilo gdje… Kad sam ja u sobi, a Maro u dnevnom boravku, ona će leći negdje na pola kako bi vidjela i mene i njega. Čuva i mene i njega! – navodi Barbara. Pričaju nam kako su jednom Zaru ostavili teti koja se bavi čuvanjem pasa jer su išli na putovanje u Norvešku.
—Iza toga je bila ljuta na nas dva dana. Tete koja ju je čuvala rekla je da je to jedina vrsta s kojom nije uspostavila odnos. Govorila je iz iskustva s obzirom da zna dosta o psima – kaže nam Barbara.
—Presmiješne su mi situacije kod lovljenja lopte. Kad vidite belgijskog ovčara, baca se za lopticom. Ali njoj nikako nije do igre, neće se igrati s njome. Baci joj loptu dva puta, prvi put će poći, drugi put već neće – govore nam i dodaju: ‘Ona je zaključila, što ja imam trčati za lopticom’. Iako ističu kako je japanska Akita na listi najopasnijih pasa, navode kako Zara nije agresivna, kao niti jedan drugi pas – ako se iskontrolira. Kažu i kako se osoba ne smije bojati svoga psa.
—Kad smo uzimali Zaru dosta ljudi nas je pokušalo odgovoriti od toga. Jer će ljudi reći kako su agresivni, a nisu, već su temperametni i karakterni. S tim psom, ili s bilo kojim drugim – ili ćeš ga odgojiti, ili nećeš. Također, izrazito je dominantna i teritorijalna. Kad vidi drugog psa, neće ga napasti, ali ako netko nju ide napasti, tek će onda reagirati. Nikad se neće zaletjeti za drugim psom. Nikad nije nikoga ugrizla, s ljudima je jako dobra – pričaju Maro i Barbara.
Kupalište ili poligon za pse
Sretni su jer će štence udomiti njihovi prijatelji što znači kako će se i dalje moći s njima družiti. Bit će im teško dati ih jer su trenutno nerazdvojni i međusobno se puno igraju.
—Da ih je bilo 30, sve bi ih zasigurno udomili. Evo bio sam na kavi, čovjek je vidio Zaru, rekao sam da je okotila, a nakon tri minute što je razmišljao, pitao me: Je li slobodan ijedan?’ – rekao je Maro. Inače, upravo su štenci bili razlog zbog kojeg je Barbara počela razmišljati o mogućem uzgajanju ove pasmine, ali i o novim sadržajima za pse u Dubrovniku. Naime, ističe kako nam nedostaje rekreativnog sadržaja za pse, što je u gradovima kao što je Zagreb normalna pojava.
—Po meni bi bilo super ako bi se moglo otvoriti, što je i potrebno, kupalište ili poligon gdje bi se radili treninzi s psima koji imaju malformacije u razvoju. Primjerice, za velike pse koji imaju displaziju kukova što je jedna od najraširenijih ortopedskih bolesti. Mi jedino što imamo je plaža za pse na Mandraču. Nama fali tog sadržaja, ali to je teško realizirati. Bilo bi super kad bi se iz EU fondova mogao povući jedan određeni dio novca za otvoriti – rekla je Barbara.
Članak objavljen u tiskanom izdanju DuLista 16. rujna 2020.