Cijena hrane u trgovinama neupitno raste. Navedeno, kažu naši sugovornici, uzrokovao je nedostatak novca među potrošačima uslijed gospodarske krize, ali i vremenski uvjeti zbog čega se pojedine namirnice na tržištu moraju tražiti povećalom, a čime logično njihova cijena i ‘kreši’. Kakva je situacija među malim proizvođačima, provjerili smo obilaskom Gruške place gdje se može pronaći svega blaga, no – pošto?!
— Nije ova sezona za pohvalu kao 2019. Cijene su praktički iste. Nismo ništa povećali, ali ne prodava se. Manji je dosta promet. Mnogi kupci ‘peglaju’ kartice u trgovačkim centrima. Možda im je lakše tako nego ođe, ali ođe je sigurno freškija roba. Ja malo idem u centre da bi viđela pošto je povrće jer doma imamo sve. Netko mi je rek’o da graha uopće nema i da je kilo bilo 40 kuna. Mi cijene ne mislimo povećavat’, osim eventualno one mahuna jer je mi beremo, a cvijet ‘pada’. U mene kilo košta 30 kuna već neko vrijeme. Jutros mi je jedna mušterija rekla da stavim na 50 kuna i da ću prodat’. Odgovorila sam mu da sam ja ođe cijelu godinu i ne bi bilo fer prema ostalima. U mjesec dana može past na 10 kuna. Sve ovisi o vremenu. Ima dosta štete. Napadaju nas divlje svinje. Uništeni su cijeli nasadi. Zato se ovo i zove ‘intrada’. Ako uspije, uspije. Također, zbog vrućine je teško proizvest robu jer koliko god je davali, kvaliteta nije kao što je bila – priča gospođa Neda iz Paljeg Brda na čijem banku se osim graha rogačića može pronaći tri-četiri vrste balančana, krastavci, tikvice, tri-četiri vrste paprika, kapula, tikvice, poveruni, dvije-tri vrste pomadora, rotkvice, salata, rikula, poriluk, smokve, grožđe… i svježi sir od njene sestre iz Lovornog.
Svoj trud ni ne računaju
Isplati li joj se svaki dan prijeći toliku kilometražu, objašnjava nam:
— Imam 70 kilometara iz Konavala do ođe. Litra goriva košta oko 11 kuna. Nalijem 200 kuna i s time mogu tri puta doć’ u grad u vrh glave. 70 kuna plaćamo banak. Tu su i saketi. Ođe sam od četiri sata ujutro do 11 sati pa čovjek mora nešto i pojest’. Ali, isplati se doć’ jer je moja roba. Kad bi je kupovala i davala za nešto niže, ne bi. Svoj trud ni ne računam – dodaje.
Sezonom nije zadovoljna ni gospođa Dragica iz Mikulića čija nam je ponuda privukla pažnju jer je jedna od rijetkih koja prodaje domaće praske.
Tu su, međutim, i pomadore, šljivarice, mrkva, poveruni, ljute paprike, tikvica, kapula, patate, pipun…
— Nekad je malo bolje, nekad gore. Placa nema pristup pa je lošija prodaja. Kad je više ribe, ima i više naroda. Inače, od mojih domaćih proizvoda uvijek se nešto proda – jeftinije ili skuplje. Sve je poskupilo, a mi smo ostali na istom. Za nas koji dolazimo iz Konavala, mi ne može proć’ ispod 100 kuna za gorivo dnevno. Placarina je prije bila 30, a sad je 70 kuna. Zbog velike vrućine treba dosta vode jer mi nismo blizu kanala kojim se prije natapalo. Vodarina se isto nešto plaćala, ali sad smo platili priključak u Vodovoda i 13 kuna je po kubiku vode – govori gospođa Dragica.
Hoćemo li izdržati?
Da je turizma bilo čitave godine, možda bi računica bila bolja. Stranaca je malo, u biti je pola pola – domaći i gosti, tvrdi.
— Loša je sezona od ribe i prodaje. Cijene su se povećale nešto malo za 10 posto. Restorani uzimaju skuplju ribu, a plava riba – srdela, inćun i ovrate su ođe. 600 grama ovrata dođe 90 d0 100 kuna. Bude i škampa, kozica, mola, škrpina, brancina, a trenutno ima i zubatca – kaže gospar Drago iz obrta Kalamoča. I ondje su osjetili danak krize pa se osim placarine povećao trošak lagerovanja i materijala općenito, tumači.
Kako cijene namirnica idu ‘u nebo’, negoduju i kupci koje smo zatekli u jutarnjem obilasku place.
— Osjetila sam da je poskupila hrana, ali ja sam sama pa nekako kuburim. Đe ih je puno, nije lako. Nije skupa samo hrana, nego i sredstva za čišćenje. Išla sam uzet’ prašak i strahovito. S nekim stvarima su stvarno pretjerali. Male su nam penzije. Ja imam tri tisuće kuna i nekako guram. Moji penzioneri imaju i manje. Tisuću do tisuću i po kuna pođe na režije, a ovo drugo pomalo raspoređujem. Kad idem nešto kupit’, vidim da ipak ne mogu sve – ističe umirovljenica Ana.
Lako nije ni onima koji su u radnom odnosu ili su sa strane spremili nešto ušteđevine.
— Ima i dva mjeseca da je sve poskupilo za 20 do 30 posto. Često idem po placi i velikim centrima, sve je čudo krešilo. Govore da će još i više bit do Nove godine pa će cijena patata bit trodupla. Prehrana mi zadava najviše brige. Hranu ne morate kupovati svaki dan. Koliko imam s tim se pokrijem. Idem pomalo – tumači gospar Vido. Na odlasku dobacili smo mu kako ćemo valjda izdržati na što nam je uzvratio – ‘Ne vjerujem!’. •ID
Iz tiskanog izdanja DuLista od 25. kolovoza