Curice moje, traže za jest čim čuju ljudski glas! – komentira nam gvardijan samostana Male braće fra Veselko Grubišić dok se na naše cipele pokušavaju popeti njegove mezimice – kornjače. Čančare su uz jednog bezimenog mačka, tumači nam, već desetljećima stanovnice najveće zelene površine unutar zidina – fratarskog vrta kojeg vlastitim rukama obrađuju. Ima ih ukupno 19, tvrdi, a za pomladak dosjetili su se napraviti tzv. dječji vrtić. Vješto su ih ogradili kako ne bi pale u kandže proždrljivih galebova. Sve u ovoj oazi, kaže nam fra Veselko šaleći se, potčinjeno je upravo ovim malenim stanarima.
Kao u oazi
Za njih zasadili su čak nekoliko vrsta salata – zimsku, rikulu, matovilac… Slade se i plodovima voćaka kojih ovdje ne nedostaje. Naranča, limun, smokva Petrovača, marelica, trešnja koja, nažalost, nikad nije urodila, afrički avokado, kivi… ‘To je za njih Božić!’, razdragano govori naš domaćin koji u ovom samostanu boravi od 2013. Gotovo dvije rotacije! Prethodno tomu četvrt stoljeća je bio u misijama na afričkom kontinetu. Južnoafrička Republika, Bocvana i Namibija bile su njegov privremeni dom desetke tisuća kilometara daleko od rodne Hercegovine. Upravo tamo, iznosi, zaljubio se u prirodu.
—Od malena sam volio biti u prirodi. Afrika me još više njoj približila kao i Argentina te Brazil. Otkrivate jedan posve novi svijet. Te boje jednostavno morate doživjeti – dodaje fra Veselko kojeg je 25 godina misništva odvelo i u Južnu Ameriku. Kući se nakon toga vratio krajem 90-ih prošlog stoljeća, a ubrzo je stigao i u naš grad gdje je nakon pokojnih fra Damira Cvitića i fra Ivana Čuture na sebe preuzeo ratarske obveze. Naime, u samostanu Male braće ukupno ih služi tek njih petero. Svatko ima svoj zadatak sukladno afinitetima. Površina đardina je oko dvije tisuće metara četvornih mu pa često ruke daju i civili. Na dan kad smo ih posjetili odvijalo se čišćenje od korova. Njihov rad sa zanimanjem promatrali su šetači na zidinama kojima su sa osmijehom odmahivali. Koliko god motika ponekad bila teška, opušta. Uostalom, osnivač njihova reda sv. Franjo Asiški nebeski je zaštitnik ekologije i prirode pa im život u skladu s njom ne pada teško. Štoviše! Po svom dolasku u Grad, priznaje nam fra Veselko, razmišljao je na zelenim docima postaviti stolicu, ondje boraviti sunčane sate te pod krov samostana zalaziti tek noću. Ipak, šali se, nije želio ispasti čudakom.
—Toliko je ovdje lijepo. Čovjek uživa u prirodi i pogledu na Grad. Ništa se ne čuje iako se nalazimo u samoj jezgri. Inače, samostan je na Stradunu, ali nikakva buka do nas ne dolazi. Kao da ste u oazi u Africi – s oduševljenjem pripovijeda. Ovdje nerijetko dobije i inspiraciju za nagovor prilikom misnog slavlja. I sam Isus, objašnjava, najviše je primjeraka u svojim propovijedima uzimao iz prirode. Kad ste njom okruženi, koliko je nužna suradnja s Bogom, kaže, posebice dolazi do izražaja. Pa i prva rečenica u Bibliji, parafrazira, upućuje Adama i Evu da obnavljaju, množe se i rastu. Nama je, zaključuje, Gospodin podložio čitav svijet, ali ne da bi se njime okoristili već da bi izgradili bolji. A, to se ispod svog komadića plavog neba, fra Veselko Grubišić trudi i napraviti. I sveti Franjo Asiški, spominje se, često je govorio da je on poput crva. ‘Trebamo biti zahvalni na svakoj mrvici. Sve se može upotrijebiti u vlastitu korist, no važno je oplemeniti’, ističe. Tako je otkad se on prihvatio uređivanja đardina Male braće njihova trpeza bogatija hercegovačkim kukuruzom iz Posušja, konavoskim pomadorama velikim kao šake odraslog čovjeka, a koje, uvjerava nas naš sugovornik, mirišu kao duša.
Povratak prirodi, Gospodinu, čovjeku…
Tu je i kupus raštika, već spomenuta salata, zatim odrina s grožđem… Dovoljno za namiriti skromne potrebe braće. Doduše, otkriva nam fra Veselko, mnogo toga ovdje ne uspije. ‘Zemlja kao da je masna’, tvrdi. Ipak, ne žali se. Vrt ga je, naime, spasio tijekom izolacije uslijed epidemije koronavirusa. Najteže mu je pak bilo palo služiti misu. ‘Euharistija je objed, stol Gospodnji, okuplja zajednicu, a na misi bi bilo samo nas troje sirotana. Mislim da je to prvi put u povijesti od Isusa da ljudi nisu mogli sudjelovati’, tumači gvardijan. Komunikaciju s vjernicima nastojali su zadržati pa makar putem društvenih mreža.
— Biskupija se dosjetila emitirati euharistiju putem televizije i Interneta. Međutim, problem je bio pričest i ispovijed. Ljudi su bili u duhovnoj potrebi. To se osjetilo pogotovo među trećim redom kojeg imamo. Virus nas je spustio na zemlju i pokazao koliko smo ovisni jedni o drugima – duhovno, psihološki i materijalno. Socijalna smo bića. Primijetilo se da ljudima nedostaje kontakta. Da nije bilo telefona još bi veća bila glad za čovjekom – komentira fra Veselko i dodaje kako smo iz ove situacije trebali izvući pouku koliko smo krhki. Stara židovska poslovica ‘čovjek planira, Bog se smije’, najbolje to oslikava. Previše smo se uzoholili, nastavlja. Već smo trebali shvatiti kako je Gospodin iznad nas. Povratak vjernika u okrilje Crkve stoga ga nije iznenadio. Uglavnom na misama u Male braće nedjeljom sudjeluje 400 do 500 ljudi. Dolaze sugrađani koji žive i izvan zidina. Njihov broj neprestano raste. Kako bi ih zaštitili od potencijalne zaraze infekcijom COVID-19 raspoređena su mjesta za sjedenje. Također, na ulaz u crkvu postavljen je aparat za dezinfekciju ruku kojeg je netko, smije se fra Veselko Grubišić pričajući, valjda iz šale, odnio. Kako je Dubrovčanima potreban osobni kontakt, ističe, znakovit je i njihov odaziv na ispovijed.
—Ispovijed je sada puno ljepša nego prije. One se više ne odvijaju u ispovijedaonici nego u kapelici pokraj sakristije. Inače, svećenik ne može vidjeti vjernika pa svatko izgovori svoje i to potraje minutu-dvije. Sad ispovijed traje desetak minuta. Ne dozvoljavamo više. Ljudima se razveže jezik. Traže razgovor. Lijepo je vidjeti reakcije na njihovim licima. Mnogo je osobnije – zaključuje gvardijan. Njegova zadaća je i brinuti se o potrebitima. Njih, srećom, nije više nego inače unatoč ekonomskoj krizi u koju smo duboko zakoračili. Zapravo, iskustva je kako oni kojima je pomoć doista potrebna najčešće ni ne dođu na njihova vrata.
—Dolaze uglavnom ljudi koji bi s tim novcem kupili piće ili cigarete. Ja im ponudim da mi pomognu u vrtu te ću im zauzvrat platiti, ali ne žele. Ima jedan čovjek koji otvoreno reče da mu treba za čašu vina. Nije čest i barem je iskren pa mu dam 10-ak kuna. Od ostalih uzmemo podatke i oni se upišu u knjige Caritasa – iznosi nam fra Veselko dok polako zaokružujemo naš obilazak vrta. Ususret nam opet dolaze njegove mezimice. Imena doduše nemaju, ali ih razaznaje po veličini. Ženke su, otkriva, krupnije. Nedavno su snijele jaja koje zakopavaju uz kraj šetnice ispod vinove loze.
—Sve rade stražnjim nogama. Dobro poravnaju zemlju kako jaja ne bi tko otkrio. Mužjaci su agresivniji – priča. O tome je čitao u knjigama jednako kao o sadnji, održavanju i obradi đardina. U njima je sve ljepše objašnjeno nego na Internetu, mišljenja je. Naučio je tako, dijeli s nama, da se putarica, primjerice, sadi u veljači, a bere u travnju. ‘Ove godine sam je kasno zasadio, ali je ipak uspjela’, zadovoljno priznaje dok nas izvodi iz samostana. Tek se na rastanku dosjetio kako smo čitavo prijepodne zajedno proveli, a nije nas ničim ponudio, smije se. Njegov blagoslov i pokoji sočni kaiš u džepu, odvraćamo mu, više su nego obilan tratamenat.
Iz tiskanog izdanja DuLista od 3. lipnja 2020.