Postoje među nama oni koji, i kad je najtmurniji dan, kad oklepi južina, svi smo padnuti, nikakvi… unose vedrinu gdje god se pojave. Jedna od takvih svima nam znanih i neizmjerno dragih osoba je Jelica Čučević. Vazda s osmjehom od uha do uha, za svakoga ima lijepu riječ, a uz to je iznimno svestrana i talentirana. Hrlimo gledati predstave naših divnih Kolarina u kojima ona briljira, a za svoje izvedbe često bude nominirana, pa i nagrađena. Zadnje u nizu priznanja koje je više nego zasluženo dobila je nagrada za najbolju žensku ulogu u predstavi “Matrimonijo” koju su Kolarini izveli na ovogodišnjem 65. Festivalu hrvatskih kazališnih amatera, prema tekstu gospara Joza Lovrića Jadrijeva i u režiji Paola Tišljarića. O nagradi, Kolarinima, radu u turizmu, Gradu nekoć i sad… Pretresli smo s našoj Jelicom više tema u ugodnom razgovoru.
Kakav je osjećaj dobiti jednu tako značajnu nagradu? Jeste li slutili da biste upravo Vi mogli biti pobjednica?
Naravno da sam preponosna i puno mi znači potvrda struke iako mi ovo nije prva nagrada, ali svaki put je kao prvi put i svaki put se nadaš ili nominaciji ili nagradi.
Od kad seže Vaša priča s Kolarinima, glumom uopće?
Moja priča vezana uz glumu, naravno, seže od djetinjstva dok smo provodili sate po tribinama gledajući probe predstava Igara. Jedini uvjet je bio da budemo tihi za vrijeme probe, a onda bi sutradan u našoj ulici sami pravili male predstave ponavljajući tekstove koje smo čuli večer prije. Prvo statiranje je bilo na predstavi “Glorija” Ranka Marinkovića davne 1982. godine u zboru Anđela na Jezuitima, zatim 1987. godine u teatru u predstavi “Vrata doma” u režiji Steva Žigona. 2008. godine sam se pridružila glumačkoj družini “Arijel” čija osnivačica je bila glumica Jasna Jukić i prvi put zaigrala u predstavi “Sve o ženama “ i odmah vatreno krštenje, čak tri uloge u toj predstavi. Godine 2010. nas osam žena osniva Kazališnu družinu “Kolarin“, gdje od 2010. do 2014. godine obnašam dužnost dopredsjednice, te predsjednice od 2019. do 2025. godine.
S obzirom na Vaš talent koji je na koncu prepoznat i od strane struke pa ste zaigrali i na Dubrovačkim ljetnim igrama, je li Vam ponekad bude žao što niste odabrali glumu kao profesiju?
Nisam nikada razmišljala o glumi kao profesiji. Mislim da je to predivan hobi u kojem istinski uživam. A statiranja u raznim filmskim produkcijama kao i na Igrama su počela rano. Zadnjih 15 godina smo gotovo na svakoj ceremoniji otvaranja kao i u raznim produkcijama Dubrovačkih ljetnih igara: 2014. “Dundo Maroje” u režiji Krešimira Dolenčića, 2016. “ Kafetarija” režija Vinko Brešan, 2017. “Viktorija od neprijatelja” režija Ivica Boban i Hrvoje Korbar, 2019.”Grad govori Držića” scene iz Novele od Stanca -Stanac i Đivo Pešica, 2022. “Krvava svadba” režija Franka Perković Gamulin, 2023. Sudjelovanje u koprodukciji KMD-a “Čarobni frulaš” – mjuzikl u režiji Paola Tišljarića, te 2024. “Ekvinocijo” režija Krešimir Dolenčić.
Kolarini su spoj ugodnog i korisnog, vi zapravo funkcionirate kao jedna skladna obitelj. Pripremate predstave, putujete, družite se. Što Vam znači biti dijelom te obitelji?
Puno mi znači i uvijek ponavljam – to je velika ljubav i entuzijazam, ali bez reda rada i discipline ne bi bilo ni rezultata. Stvarno smo obitelj jer kroz naša druženja dijelimo i dobro i zlo i rađanja djece i vjenčanja i smrti i otkaze i nove poslove – jednostavno sve situacije koje život nosi. Sudjelujemo u humanitarnom radu i mnogim edukacijama kao i manifestacijama, organiziramo gostovanja ostalih amaterskih družina, putujemo po županiji, državi i zemljama u okruženju, a prije dvije godine smo gostovali i u New Yorku s našim predstavama “Mare Fjočica “ i “Ježeva kućica” te tako našim iseljenicima donijeli dašak Domovine.
Predstave koje radite njeguju dubrovačku tradiciju i govor. Publika vas jednostavno obožava. Za svaku vašu predstavu se traži karta viška. Iako nerijetko znamo reći/čuti da ne marimo za tradiciju prema navedenome ispada da ipak nije baš tako…?
Pa i nije, stvarno pokušavamo raditi što više djela dubrovačkih pisaca kroz razna stoljeća i tu smo se upoznali s ljepotom dubrovačkog govora koji se kroz stoljeća mijenjao i uvijek se potrudimo staviti i mali riječnik s prijevodom na današnji dubrovački u programske knjižice predstava. S vremena na vrijeme napravimo izlet i u neki suvremeni tekst hrvatskog jezika. Naravno uvijek je pitanje i autorskih prava živučih pisaca pa neke ne možemo priuštiti jer smo ipak amaterska neprofitabilna udruga. Tako smo 2013. godine dobili i nagradu za njegovanje kulturne baštine i zavičajnog govora na FHKA na Hvaru za predstavu “Skerac sa Svete Marije” u režiji Žuža Egrenyi, a 2018. smo dobili nagradu za njegovanje kulturne baštine i zavičajnog govora na 58. FHKA u Vodicama za predstavu “Novela od Stanca” u režiji Paola Tišljarića.
Većinu radnog vijeka proveli ste u nekad najvećem turističkom divu – Atlasu. I to u ona po mnogima u tom turističkom smislu zlatna vremena. Kako pamtite to doba?
Eto tako kao – zlatno doba turizma i naravno to je prva ljubav koja se nikada ne zaboravlja i uvijek kažem da sam tamo sve naučila od svojih divnih kolega. Međutim, tijekom 41 godine koliko radim u turizmu i turizam se promijenio, odnosno potrebe turista se mijenjaju kao i sama ponuda. Ali niti nakon 41 godine još se nisam umorila i mogu reći da obožavam svoj posao. Zadnjih 9 godina sam vlasnica svog turističkog obrta i bavim se vođenjem i asistencijom i kombiniram svoje dvije velike ljubavi turizam i glumu te radim dosta kostimiranih tura. Eto spoj ugodnog i korisnog.
Kad biste u kratkim crtama usporedili Dubrovnik Vaše mladosti i ovaj danas – koje su prednosti, a koje mane jednog i drugog.
Meni je Dubrovnik najljepši na svijetu uvijek. Teško je pričati o ljepoti sa odmakom od 40 godina, jer drugačiji su kriteriji ljepote.
Foto: DuList/Privatna arhiva