Tuga je obuzela Molunat na današnjem posljednjem ispraćaju dubrovačkog branitelja Cvijeta Antunovića. Rodbina, prijatelji i braća po oružju ispratili su na posljednji počinak ovoga junaka obrane Srđa. Dubrovačka Torcida veličanstvenom je bakljadom na Srđu prethodno odala počast nedavno preminulom branitelju. Na platou Srđa razvili su transparent njemu posvećen, na kojem je pisalo ‘I opet bi spreman stao, svoj bi život dao. Cvijeto Antunović PUMB (počivaj u miru Božjem). Tvoja Torca. Uz bakljadu Torcidaši su zapjevali i pjesmu ‘Oj Hrvatska mati’ (Zovi, samo zovi).
Cvijeto Antunović napustio nas je u 50. godini života. Antunovića su liječnici prije nekoliko dana stavili u induciranu komu, nakon što mu je pozlilo. Iz nje se nažalost nije probudio.
Crni petak dubrovački
Već nekoliko dana Dubrovnik, Konavle i braća po oružju opraštaju se od Antunovića, dragovoljca i junaka Domovinskog rata, koji je kao maloljetni branitelj u najtežim trenucima obrane Srđa, 6. prosinca 1991. godine, uništio četnički tenk nakon čega je nosio ranjenog Željka Gustina niz padine Srđa spasivši mu život.
— Bio sam u zapovjedništvu u hotelu Zagreb kada su počele padati prve granate. Do tvrđave na Srđu u prosjeku mi je trebalo 17 minuta, mislim da sam tog dana stigao i mnogo brže. Po padinama Srđa tukli su s brodova ispred Grada. U jednom dijelu tvrđave bili su ZNG-ovci, u drugom HOS-ovci na čelu s Ivanom Perkušićem Barbom. Jugoslavenska vojska bila je na tvrđavi, borba je bila prsa u prsa, uspjeli smo ih odbiti, dosta ih je poginulo… Onda smo krenuli u protunapad, a kada sam uspio pogoditi i njihov tenk, počeli su se povlačiti… Tog dana imali smo šest teže i lakše ranjenih, nismo imali poginulih. To je prva bitka u samostalnoj Hrvatskoj dobivena hrabro, junački i smjelo – bili su detalji crnog dubrovačkog petka
koje je zadnjih godina Cvijeto Antunović sve rjeđe prepričavao.
Nije stao na Srđu
U ratu je naglo odrastao, i njegov ratni put nije stao na Srđu, branio je i Konavle u svojoj Konavoskoj bojnoj. Bio je zapovjednik II. voda Konavoske satnije koja je u listopadu 1992. godine krenula u oslobađanje krajnjeg hrvatskog juga. A nakon rata… Je li se snašao? I u miru se borio, ovaj put s demonima, kako onim iz ranih devedesetih, ali i surove stvarnosti koja nije imala razumijevanja prema braniteljskoj populaciji. Posebno su ga smetali ‘lažnjaci’, lažni branitelji i svi oni koji su se okoristili na račun ‘devedesetprve’. Cvijeto je bio buntovan, nekad se mjesecima ne bi čulo za njega, povukao bi se u Konavle, u Molunat, a onda bi opet, najednom, zujao Gradom, s milijun ideja. Kad se ostavio oružja bio je vlasnik popularnog kafića Monte Carlo u Bourbonu pa poduzetnik s privatnom tvrtkom Kosijer u koju je zapošljavao uglavnom nezaposlene Konavljane i bivše branitelje. Jedno je vrijeme zarađivao i kao vozač kamiona u Iraku, kada je ta država bila u jeku najveće krize. Živio je dugo godina kao podstanar, otac je Nikole, za kojeg bi znao reći da je ‘lijep kao i on sam kad je bio mali’. Nije se hvalio odlikovanjima i spomenicama, a ‘zaradio’ je onu za Oluju, reda Nikole Šubića Zrinskog za hrabrost, spomenicu Domovinske zahvalnosti za pet godina služenja državi i spomenicu Domovinskog rata. Od države, Općine Konavle ili Grada Dubrovnika nije dobio stan ili stambeni kredit. Cvijeto, trideset postotni ratni vojni invalid primao je mjesečno 142 kune naknade za invaliditet.
Mnogi će za njega reći da je bio i vuk i čovjek. Cvijeto je imao stotinu mana, ali oni koji su ga poznavali opisat će ga jednom riječju – ljudina
Ljudina
— Znaš li koji sam na popisu za stan? 298 u županiji! Znaš li da nisam mogao sina upisati u vrtić u Gradu? Trebao sam puknuti kako bi upisao svoje dijete u gradski vrtić. To se mora riješiti. Ja nisam ništa od nikoga dobio! Devetnaest sam godina podstanar. Tri hiljade kuna plaćam stanarinu mjesečno. O čemu ti pričaš? Što ja imam izgubit? Ništa! Ja nemam status Dubrovačkog branitelja. Mora ti bit jasna jedna stvar. Grad Dubrovnik ima posebnu odluku po kojom branitelji koji nemaju pet godina adresu u Gradu Dubrovniku, ne mogu biti branitelji Grada Dubrovnika. Ja nemam adresu u Dubrovniku i zato nisam branitelj Grada Dubrovnika! Nisam dobio izbjegličke dionice jer se nisam prijavio da sam izbjeglica, jer nisam živio po gradskim hotelima. Ja sam prijavljen u Konavlima, na adresi obiteljske kuće u Moluntu. A invalidnina? Nju uplaćujem svome sinu za životnu policu. Trajnim nalogom, tako da će se za dvadeset godina nešto skupit – ispričao mi je jednom zgodom Cvijeto u velikom intervjuu za novine. A zdravlje? Nije mu bilo baš najbolje. Način života ostavio je traga. Mnogi će za njega reći da je bio i vuk i čovjek. Cvijeto je imao stotinu mana, ali oni koji su ga poznavali opisat će ga jednom riječju – ljudina. Najgori za sebe! Kad biste ga pitali osjeća li se kao heroj obrane Dubrovnika, odgovorio bi da bi sve ponovno napravio za Hrvatsku. To je bio Cvijeto i takvog ga treba pamtiti. • BĐ
Foto: Zvonimir Pandža