Kad se spustite na Stradun tom najljepšom ulicom na svijetu šetate u pratnji Cvijete Zuzorić, na kantunu Široke ulice, pod svojom rodnom kućom vas čeka Ivo Vojnović, Marin Držić čeka vas tek dvadesetak metara dalje ispred svog Doma.
Na Jezuitima vam o svom životu i postignućima priča Ruđer Bošković, a kad se spustite u Porat tu je Miho Pracat, koji će vam objasniti zašto je on jedini Dubrovčanin kojem je Republika podigla spomenik. Mjesta bi se u ovom điru sigurno našlo i za velikog obnovitelja Stjepana Gradića, kao i Marina Getaldića, Ivana Gundulića… Kad bismo umjesto tuđih fantazija predstavljali i razvijali priču o svojoj, pravoj povijesti, možda bi baš ovako izgledao jedan turistički đir Gradom. Potrebno je tek nekoliko glumaca u autentičnim odjelima na autentičnim lokacijama, nešto primijenjenog znanja naših povijesničara te na kraju, naravno, malo PR-a da cijela priča zaživi.
Nesporni pozitivni učinci, ali..
Naravno, nitko ne može negirati sve pozitivne strane koje je našem Gradu serijal ‘Igra prijestolja’ omogućio. Građani zarađuju ili sudjelujući na snimanjima kao statisti ili tehnička pomoć, ili pokretanjem tematskih suvenirnica, uvođenjem posebnih vodičkih tura po mjestima snimanja. Na kraju krajeva, Dubrovnik je posljednjih godina češće u svjetskim medijima spominjan u kontekstu serijala, nego romantike, kulture ili nečeg trećeg. Sve to donosi novac. I taj tron donijet će zaradu, tu nema dileme. Međutim, svaka priča, pa tako i ova, ima svoje ‘ali’.
Naime, oni koji malo drukčije promišljaju ovaj problem zapitat će se trebamo li svoj imidž i popularnost graditi na fantazijama i izmišljenim gradovima i likovima (posebno u kontekstu privremenih trendova), kad imamo prebogatu povijest s toliko svjetski značajnih osoba. A barem se Dubrovnik može podičiti s popirličnim brojem zaslužnih ljudi, pa i u globalnom smislu.
Što o svemu misle povjesničar umjetnosti Ivan Viđen i povjesničar dr. Stjepan Ćosić potražite u tiskanom izdanju DuLista.