Začuđujuća je spoznaja da grad Dubrovnik nema nijedan registrirani obrt za čuvanje djece. Nema ni Dubrovačko-neretvanska županija, koja tako upada u skupinu u kojoj se nalaze još samo tri hrvatske županije. Riječ je o Vukovarsko-srijemskoj, Šibensko-kninskoj i Ličko-senjskoj županiji. Dok se grad i dalje bori s tim problemom, sve više dadilja završava škole i obuke te odlazi u druge gradove u potrazi za zaposlenjem. Ovaj posao nije samo obveza, već i strast, a kod nas polako i potreba!
Upravo zato razgovarali smo s Vesnicom Rašić, potpredsjednicom Hrvatske udruge dadilja. Naime, ona je nakon života u Australiji željela stečeno znanje prenijeti u Hrvatsku. Tada, s obzirom na to da Zakon o dadiljama i njihovom legalnom radu nije postojao, Rašić je došla na ideju otvaranja udruge. Shvaćajući da je to jedini način da rade, prve školovane dadilje počele su se učlanjivati u Hrvatsku udrugu dadilja.
Važnost trenutka
—Dadilje su postala moja misija, velik dio svog života sam uložila u razvoj ove djelatnosti i Udruge. Sretna sam što sam mogla podijeliti znanje. No, ništa od toga ne bi bilo moguće bez ostalih dadilja iz
cijele Hrvatske koje su prepoznale važnost trenutka – rekla je dodajući kako smatra da je u ovih 12 godina udruga dovoljno ojačala te kako trenutno rade na stručnom usavršavanju dadilja u suradnji s HOK-om.
Na početku, kada je Zakon o dadiljama tek stupio na snagu, bilo je dosta interesa javnosti i medija. Iako je Zakon bio tu trebalo je čekati da institucije prilagode svoje propise ovoj djelatnosti, a do tada je Udruga nastavila lobirati po pitanju sufinanciranja djelatnosti. Hrvatsku udrugu dadilja čine dadilje obrtnice, koje rade sukladno Zakonu o dadiljama, dadilje koje rade u obrtu i osobe koje se osposobljavaju za djelatnost dadilje te trenutno broje nešto manje od sto članova. Njihova želja je da im se što više novootvorenih obrta pridruži, a zanimljivo je što i muškarci znaju raditi kao dadilje. Kada je 2013. Zakon o dadiljama stupio na snagu registrirala su se samo tri obrta, a svake iduće godine bilo ih je sve više.
4 županije bez obrta
—Udruga je tu odigrala veliku ulogu, dajući potporu svakoj novoj dadilji, pomažući savjetima na svakom koraku. To radimo i danas. Broj obrta dadilja se popeo na više od 200 i drago nam je da su roditelji i lokalne samouprave prepoznale važnost ove skrbi za djecu. Gotovo svi obrti imaju listu čekanja, tako da potražnja za njima raste. Žao nam je da u Dubrovniku i na području Dubrovačkoneretvanske županije nema registriranih obrta dadilja. Osim vaše županije, još samo 3 županije nemaju niti jedan obrt dadilja – rekla je Rašić.
Rad na crno
Zakon o dadiljama propisuje način i uvjete obavljanja djelatnosti, stručnu osposobljenost, prava i obveze dadilje za otvaranje obrta, kao i redovan nadzor nad djelatnošću dadilje, a potpredsjednica smatra kako je rad dadilja na crno proizašao iz potrebe roditelja za dadiljom u slučajevima kada dijete nije dobilo jaslice ili roditelj ne želi da dijete ide u jaslice, a često nema dovoljno financijskih sredstava da prijavi dadilju ili angažira dadilju koja ima obrt.
—Ponekad se radi o studenticama ili ženama u mirovini koje na taj način popunjavaju svoj budžet. U tu kategoriju spadaju i žene koje se povremeno brinu o djetetu, vode ga u vrtić/školu ili na slobodne aktivnosti. Često ih zovemo babysitterice – rekla je.
Primjećuje kako se roditelji, kada uvide prednosti privatne skrbi nad djetetom, sve češće odlučuju da njihova
djeca tu ostanu sve do polaska u školu. Radi se o maloj grupi djece (maksimalni broj djece je 12 na 2 dadilje, ili 6 na jednu dadilju), fleksibilnom radnom vremenu, većoj mogućnosti individualnog pristupa svakom djetetu i obiteljskoj atmosferi, osobito ako dadilja obavlja obrt u svom domu.
Ovaj broj otvorenih obrta i sama činjenica da su opstali i kroz razdoblje korone govori da je itekako održiv posao.
—Posao je jednako zahtjevan kao i rad odgojitelja u dječjem vrtiću, ako ne i još zahtjevniji, jer obrtnica je odgovorna za cijelo poslovanje obrta, nabavku, zaposlenog radnika te planiranje i rad s djecom. Veliki naglasak je na suradnji s roditeljima koja je nešto slobodnija i prisnija nego ona u vrtićima, osobito
kada se djelatnost obavlja u domu dadilje. Kako bi dodatno poboljšale kvalitetu rada mnoge odlučuju angažirati stručnjake za praćenje dječjeg razvoja, pa tako ih posjećuju pedijatri, zubari, logopedi i dr. Pored toga nude i dodatne sadržaje kao što su strani jezik, sportska grupa i dr. – objasnila je dodavši kako
se djelatnošću dadilje ne može obogatiti, ali se od nje može živjeti i uz to raditi posao koji volite.
Poziv, a ne posao
Naša sugrađanka Svjetlana Pejić kojoj je dadiljanje sekundarni posao kojim se bavi vikendom i u slobodno vrijeme smatra da je biti dadilja ili teta čuvalica poziv, a ne posao.
—To je živo biće, ja se nisam ostvarila kao majka, 45 godina mi je i nekako sam oduvijek bila privržena djeci, naročito ženskoj djeci. Možda u curicama prepoznajem malenu sebe koja nekada zaboravi opuštenije živjeti ovaj život – objasnila nam je Pejić.
Djecu gleda kao učitelje jer je čuvanjem prvog djeteta koje je bolovalo od autizma shvatila da je od njega puno toga naučila. Nije znala koliko posao dadilje može biti stresan i odgovoran do tada, mogla je samo pretpostavljati, ipak poziv se osjeti. Sada naša sugovornica radi u jednoj butizi, ali svaki vikend provede s djecom jer u tome pronalazi mir. Osjetiti njihovu malenu razdraganu energiju i pratiti njihove ekspresije lica ubraja pod najljepše provedeno vrijeme u danu.
—Kada sam bila bez posla to mi je bio primaran izvor zarade. Usluge dadiljanja pružala sam u njihovoj kući kada bi roditelji otišli raditi i to mi je bio pravi posao. Sada pak, kada radim, primijetila sam da se početkom škole sve češće traže tete čuvalice i često znam dovesti djecu k sebi doma jer živim sama. Preferiram djecu jasličke dobi, do 3 godine,a prije nego sam došla u Dubrovnik u Njemačkoj sam čuvala osnovnoškolce – ispričala je.
Prvo dijete i dadilja moraju kliknuti, ono treba prihvatiti i upoznati svoju tetu čuvalicu. Ako se povezanost između njih ne dogodi dolazi do problema poput dječjih tantruma, suza i nezadovoljstva.
—Vrijeme prilagodbe tete čuvalice i djeteta zna biti jako teško. Ono napravi odmah u početku sve što nije baš
podobno. Nakon toga dadiljanje više nije posao, već uživanje – rekla je.
Teorija i praksa
Čuvati dijete nije lako, dijete nije stvar. Brojni misle kako je to ‘samo’ dijete, malo će se poigrati, spavati, sačekati vrijeme za ići kući i da tu sve završava. Međutim, jedno je teorija, a drugo je praksa.
—Djetetu treba pristupiti emotivno. Treba biti svjestan da to dijete neće ići spavati kada ti hoćeš, neće možda jesti ono što ti hoćeš. Dijete je živo biće koje te treba psihički i fizički spremnog, naspavanog i bistrog te ga moraš čuvati kao da je tvoje – objasnila je naglašivši da voli svoj drugi posao.
—Mislim da svaki odrastao čovjek ima u sebi jedno dijete i ako se on zaboravi zabavljati te kroz svijet prolazi namršten, kao robot, to nije neki život. Djeca nam pokazuju kako život treba živjeti u sadašnjem trenutku. Iako se nisam ostvarila kao majka, mislim da je to jako težak posao. Dijete se čuva 2–3 sata ili 8 te se
preda mami i dadilje opet ostatak dana imaju slobodno – zaključila je.
Svoje klijente pronalazi preko Facebook grupa, ali i preko stranice ‘dadilje. info’ gdje objavi svoje usluge i čeka da se roditelji jave. Kada bi mogla birati, uvijek bi radije čuvala djecu svaki dan jer je to ono što ju ispunjava i čini sretnom.
—Roditelji trebaju neko vrijeme za sebe i to je najčešće razlog zašto se odlučuju pozvati me. Potreban im je odmor i predah, makar na par sati. Uvijek rado uskočim jer su takva čuvanja dobra i za mene i moj posao, ali i za majku i njeno dijete – rekla je.
‘Nemajka’
Mišljenja je da su u Dubrovniku prisutne predrasude oko dadiljanja jer si ‘nemajka’ ako odlučiš dati svoje dijete nekome da ga čuva na duže razdoblje ili jedan dan na nekoliko sati te da zbog toga kod nas još uvijek nema registriranih obrta za čuvanje djece.
Jedna naša sugrađanka, koja je izrazila želju za anonimnošću, također nam je ispričala kako se čuvanjem djece bavi već 15 godina te dodala kako odlazi kod njih doma jer je tamo njihov teren na kojem se osjećaju sigurno.
Emocije i suze
—To su djeca od 6 mjeseci do godine dana s kojima provodim svaki dan iduće 3 godine dok ne krenu u vrtić. Bude tu na kraju i emocija i suza. Vežemo se jedni za druge i, najvažnije, ostanemo prijatelji – rekla je te dodala da radi na preporuku, kada prođu 3 godine s jednim djetetom jako brzo ima novi poziv.
Obzirom da je naša sugovornica umirovljena, nije u mogućnosti otvoriti obrt za čuvanje djece. Mišljenja je da je zbog mlađih generacija, kako bi oni ostali u Gradu, potreban barem jedan obrt za čuvanje. Smatra žalosnim da grad poput našeg to nema jer se povećava broj dadilja koje su završile škole i obuke, ali i
roditelja kojima su potrebne iste te dadilje iz raznih razloga.
—Posao tete čuvalice podrazumijeva da voliš djecu jer samo tada ga možeš raditi – zaključila je dodavši kako njene prijateljice smatraju da ima jake živce kada se time može baviti.