Dobio sam trojku, zapravo ne ja nego moja nećakinja Lucija, iz seminarskog rada o transplantaciji srca u trećem razredu gimnazije. Odabrali smo temu između ponuđenih iz područja medicine još prije četiri mjeseca, poslao joj literaturu (simplificiranu, tekstove koji bolesnici čitaju kao informirani pristanak te neke popularnije članke), napisao natuknice po kojima mora obraditi temu i na kraju korigirao na način da čitaču sve bude kristalno jasno. Prije nego je predala rad zamolio sam ju da ga pročita ponovno i provjeri razumije li sve što piše, što mi je potvrdila. Osobno sam bio prilično zadovoljan konačnim produktom, njezinim dijelom posla, a i svojim ‘finalnim dodirom’. Činilo se da dijete nije moglo dobiti boljeg mentora za tu temu, što zbog stručnosti, a što zbog činjenice da uživam da joj pomognem i na taj način sudjelujem u njenom razvoju. Dobila je samo tri. Odličan nikako, ne vrlo dobar, samo dobar. Argumenti profesorice bili su da je rad ‘prestručan’, odnosno da ona to ne zna niti pročitati, a kamoli napisati. Da je sve to prepisala i da je riječ o plagijatu.
Zamislite, da nije napisala daljnji tijek bolesnika i koju terapiju nakon transplantacije srca dobivaju! I na kraju, da bi to i njezinom sinu doktoru bilo prekompleksno (onda se ispravila i rekla: ‘No, on bi sigurno to sve razumio!’). Kad sam pročitao te argumente, koje mi je na mrežu jadna poslala odmah poslije sata, teško sam zadržavao mir i da nisam 700 km daleko odmah bih pošao potražiti tu profesoricu u zbornicu da malo porazgovaramo (upravo sve ono što prezirem kod današnjih roditelja). Odgovorio sam joj kratkom porukom: ‘Lucija odj… školu!’. Kasnije sam u razgovoru saznao da su njih dvije vodile debatu o nepravednom ocjenjivanju gdje sam shvatio da dijete razumije stvari bolje nego njezina profesorica. Na gornje optužbe replicirala je (mogu je zamisliti onako zapravo sramežljivu i samozatajnu kako se u kombinaciji uvučenosti u sebe i potrebe da se izbori za kakvu takvu pravdu prepire): da ona čak da pročita i nauči na pamet sve tekstove o zadanoj temi, opet kad bi pisala koristila bi rečenice kakve je pročitala, jer jednostavno ona ne može o toj temi pisati ‘iz glave’ (što eventualno mogu ja, a osim toga stručni članak se i piše na način da se citira, a ne izvlači iz glave); objasnila je profesorici da nije prepisivanje ako su navedeni izvori (uredno citirani, a osim toga sve rečenice dobrano korigirane mojom intervencijom, što je moglo izazvati sumnju u pomoć sa strane, ali nikako da se radi o prepisanom tekstu); rekla je da je opisala daljnji tijek bolesnika s transplantiranim srcem i smrtnost nakon transplantacije (zapamtila je to dobro i izbacila podatke kao iz rukava), ali da je upravo terapija ta koja je najkompliciranija pa ju zato nije nabrojila (što njoj znači ciklosporin primjerice?); a u konačnici da joj je u pisanju mentorirao kardiolog (‘Koji to? To je onaj s mora?’ pita učiteljica, na što je Lucija pokleknula, izdahnula zadržani jad i odustala od bilo kakve daljnje rasprave). Ja na ovo njezino imam još samo za dodati kako to da ta profesorica nije mentorirala takvu kompleksnu temu, dala barem obaveznu literaturu ako ništa drugo, odnosno zašto je odabrala da se piše o nečem o čemu se ne može pisati nikako drugačije nego stručno?
Svako drugačije pisanje o stručnim istinama je smeće i jako sliči na prevladavajuću mentalnu klimu u Hrvatskoj (‘I onda je on, vrhunski kirurg, kao toliko puta do sada uzeo srce s leda i stavio ga tamo gdje će ubuduće kucati. Spašavao je ženu koja mu je bila prva i jedina ljubav u životu, a srce igrom sudbine njegovog sina jedinca koji je stradao u automobilnskoj nesreći na svoj osamnaesti rođendan. Instrumentarka mu je brisala znoj sa čela, a on je hrabro, pojedinačnim šavovima davao novi život svojoj ljubljenoj…’ iz romana ‘Srce u njegovim rukama’ koji neću pisati). Nazvao sam svog brata, njezinog oca, da opravdam njezin i svoj neuspjeh. Nije se puno uzbuđivao. Prepričao mi je da je on u toj istoj školi dobio trojku iz sastava na temu znanstveno fantastične priče, kad je prepisao od slova do slova svjetski nagrađenu sF priču iz ‘Siriusa’. Profesorica nije posumnjala da se radi o plagijatu na osnovu činjenice da nema niti jednu gramatičku grešku, čak ga je za to i pohvalila. Ona mu je dala trojku jer joj je priča ‘glupa’. ‘Na kraju ostaje pitanje u odnosu na što je ta trojka? Kakav je seminarski rad za peticu?’ postavlja nam pitanje. Ja točno znam da se petica odnosi više na boju očiju, simpatičnost đaka ili na profesorovu percepciju što je to njemu glupo ili nije. Moja Lucija kaže da za nju misle da je glupa, valjda zato jer uglavnom šuti, a kad nešto kaže malo tko od njezinih vršnjaka može ju razumiieti (a čini mi se niti profesorica). S druge strane ona je meni savršeno jasna, i u našim dugim telefonskim razgovorima često se čudim koliko je mudra i zrelo razmišlja. Ne zato jer je moja, niti zato jer ja u svima nađem nešto dobro. Naprosto samo zato jer stvari vidi na način na koji ih i ja vidim, ili kad ih ne vidim ona nekako uspije, bez obzira na moje životno iskustvo, pokazati mi ih na način na koji nisam o njima razmišljao. Ja to nisam mogao u njezinim godinama. Tada sam pisao drugima školske zadaćnice i bolje ocjene dobivao nego za svoje. I danas ih pišem za sebe i vas, ove ovdje. Lijepo bi bilo jednom i neku ocjenu dobiti. Ma zadovoljio bih se i s tricom.