‘Zaljubljenik u sport’ je možda najbolji opis mladog dubrovačkog sportaša Luke Đurovića. Sedamnaestogodišnji učenik Privatne gimnazije, Đurović je od malih nogu znao da je sport sve što želi raditi. Kako i sam kaže sve je počelo s plivanjem dok je imao tek šest godina, a već se priprema za svoj prvi maraton u Sjedinjenim Američkim Državama. Za sebe kaže kako se ne vidi u ničem drugom osim u sportu i kada završi školu planira upisati Kineziološki fakultet u Zagrebu. Luku smo uhvatili nakon odrađenog Zagreb Marathona za vrijeme odmora od treninga i s nama je podijelio svoju ljubav prema sportu.
Kada si osjetio svoju ljubav prema sportu?
Još od vrtića sam znao da je sport moja stvar i mislim da je to bilo sa šest godina kada sam počeo trenirati plivanje. Jako volim trčati pa sam se time počeo baviti već s deset godina. Prijavljivao sam se na svako natjecanje koje sam mogao od malih olimpijada u vrtiću do raznih sportskih natjecanja u školi. Stvarno mi nije bilo važno koji je sport jer ja ih sve zapravo volim. Tako sam se natjecao u tenisu, nogometu, trčanju, plivanju, košarci… Jednostavno mi je sve ‘išlo’.
Sada se najviše baviš trčanjem i plivanjem. Što ti je od toga draže?
Plivanje i trčanje je za mene dosta slično. Iako smatram da trčanje ipak zahtjeva veliku mentalnu snagu, dok je za plivanje dosta bitno da ga rano u životu počnete trenirati. Kad trčite počinjete u gužvi i okruženi ste drugim natjecateljima i morate se probijati, dok ste u plivanju u svojoj traci i samo idete svojom putanjom. Moram priznati da mi se trčanje ipak više sviđa. Moje prvo iskustvo s trčanjem je bilo s dvanaest godina kada sam se prijavio na DuMotionov 5k i jednostavno sam znao da je to za mene. Prijavilo se nas nekoliko prijatelja, ali ja sam jedini ‘zagrizao’. Što se tiče plivanja bio sam uglavnom po državnim natjecanjima, možda najdalje što sam putovao je bila Slovenija. Jako mi se sviđa ambijent na natjecanjima, navijanje i taj rad u timu.
Nedavno si završio maraton u Zagrebu. Koliko si se pripremao za njega?
Prije maratona sam imao ozljedu koljena što me spriječilo da se uopće pripremam kako treba. Moje su tako pripreme trajale samo mjesec dana na način da sam svako sljedeće trčanje dodavao sebi zadanu udaljenost koju moram prijeći. Došao sam do udaljenosti od 21 kilometra i zadnjih tjedan prije natjecanja sam odmarao kako bi bio spreman za maraton.
Možeš li nam reći više o tome budući da trčanje 42 kilometra nije nimalo lako?
Taj maraton je bila moja velika želja. Godinu dana unaprijed sam pitao roditelje mogu li ići na njega. Kao i uvijek oni su moja najveća potpora i rekli su mi da idem za onim što želim, ali i da je to jako teško i da moram puno trenirati. Možda sam se malo ‘zaletio’ s tom odlukom (smijeh), ali zadovoljan sam jer sam ga odradio. To je veći napor nego što sam očekivao. Nakon 21 kilometra samo postaje teže i teže. Bole vas udovi, emocije vas preplavljuju jednostavno morate naći veliku mentalnu snagu. Stalno sam sebi govorio ‘Ajde Luka, ti to možeš još malo, nemoj stat’. U par trenutaka je bilo iznimno teško. Bolovi su bili nepodnošljivi, a u isto vrijeme su me preplavile emocije i počeo sam plakati. Tada je važno da se saberete i nastavite dalje, što sam i napravio. U cilj sam doslovno uhodao zadnjim atomima snage, ali osjećaj kada vidite navijače u cilju i prođete tu završnu crtu je neopisiv. Staza kojom smo trčali je bila poprilično ravna. S jedne ruke to je malo dosadno, a s druge stvarno je težak osjećaj kada trčite i jednostavno vam se čini kao da se ne pomičete i da kraja nema.
Osim uspjeha to je bilo i vrlo poučno iskustvo, zar ne?
Istina. Možete o maratonu razmišljat’ i govorit’ koliko hoćete, ali odraditi ga je sasvim druga stvar. Naučio sam puno o sebi, koliko mogu izdržati i koje su mi granice za sad, ali i neke praktične stvari kao, na primjer, da je neprocjenjivo bitno zaustaviti se na svakom štandu za okrepu i pojesti i popiti koliko možete. Također, cijelu situaciju spašavaju posebni gelovi koje smijete konzumirati, a koji vraćaju energiju. Također sam primjetio da sam cijeli maraton uspio proći dišući na nos. Za one koji ne znaju to je jako teško, a mislim da mi je tu najviše pomoglo to što se bavim tako dugo plivanjem.
Koliko ti vremena oduzimaju sva natjecanja i sportovi? Uspijevaš li to uskladiti sa školskim obvezama?
Plivanje treniram svaki dan po tri sata, šest puta tjedno. No ne pođem baš svaki put, jer nekada tu rutinu razbijem trčanjem koje radim kada želim. Uz sve to osobni mi je gušt zaigrati tenis vikendom. Srećom moji profesori u školi me razumiju i podržavaju tako da sve školske obaveze uspijevam odraditi na vrijeme.
Što je sljedeće? Imaš li neko natjecanje za koje se pripremaš?
Prvo na redu je natjecanje u Americi. Budući da sam imao odličan plasman na DuMotionu izabran sam za predstavnika na polumaratonu u Montereyu. Za sljedeću godinu pripremam se za triatlonska natjecanja, a najviše bih volio kada bi mogao otrčati šest velikih svjetskih maratona, no zasad je plan 2021. poći na jednog od njih u Tokyo.
Imaš li neko jako teško natjecanje koje bi jednom u životu htio napraviti?
Mislim da bi to bio Extreme Ironman natjecanje. Radi se o natjecanju gdje se pliva 3.7 kilometara, biciklira se 180 kilometara i na kraju se trči puni maraton od 42 kilometra. Možda me najviše zanima takvo natjecanja jer je najteže, ali i daleko najuzbudljivije. No za to trebam još puno pripreme. Izvan sporta volio bih se natjecati i na nekom natjecanju s poligonima poput Ninja Warrior natjecanja.
Što na sve to kažu tvoji roditelji?
Oni me podržavaju u svakoj odluci i stvarno su uvijek tu za mene. Naravno i napominju me da se ne zalijećem u neke teške odluke, ali mi nikad nisu rekli ‘ti to nemožeš’. Evo vidite, baš je zanimljivo kako mi je tata dugo pričao kako će me jedan dan odvesti da vidim SAD, a sad kako idem na utrku u Monterey izgleda da ću ja voditi njega (smijeh). Pripremio sam za njega i poseban poklon budući da idem prije natjecanja u Istanbul. Veliki sam fan Nusreta Gökçe, odnosno poznatijeg kao Salt Bae pa vodim tatu u njegov restoran u Turskoj.
Iz tiskanog izdanja DuLista od 23. listopada 2019.