Ime Tomislav Birimiša možda vam je već upalo u oči u novinskim člancima pa smo i sami odlučili istražiti koja se priča krije iza postignuća ovog dvadesetogodišnjaka. Vođen radoznalošću i upornošću, Dubrovčanin Tomislav istražuje prilike i izazove koje većina mladih još nije imala priliku razmotriti.
Biologija, kemija, medicina…zašto birati samo jedno?
Njegovo putovanje započinje u dubrovačkoj Klasičnoj gimnaziji, a zatim ga vodi na Prirodoslovno-matematički fakultet u Zagrebu, smjer molekularne biologije, gdje postiže savršen uspjeh od 5,0. No Tomislav ne miruje. Već sljedeće godine prebacuje se na kemijsko inženjerstvo i ponovno briljira. Ove akademske godine paralelno nastavlja studij kemijskog inženjerstva na Fakultetu kemijskog inženjerstva, a upisao je i Medicinski fakultet u Zagrebu, osvojivši prvo mjesto na prijemnom ispitu. Kao brucoš treći put, Tomislav u razgovoru otkriva svoje razmišljanje, pristup izazovima i način na koji oblikuje vlastiti obrazovni put.
– Nakon srednje škole sam nekako, vrlo intuitivno i prirodno, upisao molekularnu biologiju. Nisam previše razmišljao, bilo mi je samo: ‘Biologija mi ide, to mi zvuči super, ajde, idem na to.’ Ne mogu reći da nisam uložio vrijeme u istraživanje; gledao sam koji me kolegiji očekuju. Ali nekako sam odmah imao fiksnu ideju da to mora biti biologija. Iz svoje tvrdoglavosti nisam htio ni razmišljati o nečem drugom – rekao je kroz smijeh.
Ipak, kako ističe, u jednom trenutku shvatio je da mu nedostaje rad s ljudima i da za njega molekularna biologija ipak zatvara neka vrata. To ga je navelo da razmotri i druge studije. Kemiju je, kaže, zavolio već prve godine fakulteta, dok molekularna biologija i dalje zauzima posebno mjesto u njegovom obrazovanju. Upravo zbog te raznolikosti ove godine odlučio je upisati dva fakulteta paralelno, jer ne vjeruje da se treba ograničiti na samo jedan izbor. U toj odluci značajnu podršku pružio mu je profesor, čiji su savjeti bili presudni.
– Obratio sam se jednom od profesora jer sam znao da ima bogato radno iskustvo u farmaceutskoj industriji, Plivi, ali i sa studentima na fakultetu. Poslao sam mu mail, a zatim smo se našli uživo i razgovarali o svemu. On mi je tada spomenuo priču o jednoj studentici koja je paralelno studirala PMF kemiju i medicinu, što mi je dalo dodatnu perspektivu i hrabrost. To je za mene bila prekretnica. Rekao mi je: ‘Što god odabrao, odabrat ćeš dobro.’ To me jako smirilo i puno mi je značilo. Kad ti to kaže netko poput njega, osoba koja je uspjela u svakom smislu, dobiješ realnu, prizemnu potvrdu“ – objašnjava Tomislav.
‘Prvi put me bilo sram reći da mijenjam studij’
Svjestan je velikih izazova koji ga očekuju i spreman je ‘lomiti kičmu’, kako se našalio, no učenje mu ne predstavlja problem. Gradivo koje obrađuje ga, kaže, uistinu zanima. Zbog toga smo ga pitali kako izgleda njegov prosječan dan i kako organizira vrijeme.
– Došao bih s faksa, malo odmorio pa ponovio gradivo koje sam toga dana učio. Naravno, između toga bih jeo i pričao s kolegama, a onda bih se vraćao u dom i učio…Također sam često išao na treninge veslanja, tri puta tjedno, a ponekad i četvrti put s ekipom, ili trčao uz Savu. Veslam za PMF i ne radim to nužno zbog natjecanja, već i zbog ekipe te putovanja. Moj socijalni život uglavnom se svodio na veslanje i ekipu s faksa i to mi je puno značilo – kaže Tomislav.
Što se tiče organizacije, Tomislav priznaje da mu je u početku bilo izazovno prilagoditi se. Razlika između učenja za srednju školu i fakultet ipak je primjetna. Društvene mreže pokušava svesti na minimum, jer, kako kaže, radije nekoliko sati ili minuta provodi odmarajući se ili baveći se nekim hobijem.
– Trebalo mi je vremena da uđem u rutinu, da svaki dan nakon predavanja trebaš učiti, a ne pripremati gradivo u zadnji čas. Imaš ljudi koji stvarno nešto jednom čuju i uđe im u glavu. Kod mene to nije baš tako, ja moram izdvojiti vremena. Sjednem, učim pa ponekad i razbijam glavu dok shvatim. Nisam neki lumen i nije da sve odmah razumijem. Ključ mog uspjeha, po mom iskustvu, bila je kontinuirana svakodnevna priprema. Ocjene dolaze iz kontinuiranog učenja – istaknuo je.
Ipak, naglašava da ocjene nisu nužno mjerilo uspjeha pa se našalio kako je u osnovnoj školi iz matematike imao trojku. Svoje današnje rezultate, kaže, duguje prvenstveno interesu i motivaciji. Ono što ga stvarno zanima, uči s lakoćom i predanošću.
– Važno je naglasiti da ocjene nisu nužno mjerilo znanja ili nečijih sposobnosti. Na fakultetu upoznaš ljude s boljim i lošijim ocjenama, a kad ih pogledaš u praksi, to ne mora uvijek značiti puno – pojašnjava Tomislav.
Odluka o promjeni studija za mnoge nije laka, a nekima treba i nekoliko godina da shvate pravi smjer.
Tomislav je svoju odluku donio već nakon godinu dana, ali priznaje da ni njemu nije bilo jednostavno. Uvijek postoji strah od osude društva, osobito u našim krajevima. Ipak, ističe, sasvim je normalno i prihvatljivo da osoba od 18 godina još nije sigurna što želi i kamo želi ići.
– Prvi put me bilo sram reći da mijenjam studij, a bilo me čak sram i spominjati da planiram upisati medicinu. I onda mi je jedna prijateljica, nakon što je vidjela naslovnice, rekla: ‘Tomislav, kako te nije sram što mi nisi rekao da ćeš upisati medicinu?’ A ja sam joj odgovorio: prvo nisam znao hoću li upasti, a drugo cijela je situacija nesigurna. Ponekad je bolje pregristi, prešutjeti pa vidjeti – objašnjava.
Najviše se nauči kada je najteže
U trenucima kada je razmišljao o paralelnom upisu, Tomislav je tražio potvrdu da je takav izazov izvediv. Prisjetio se priče o jednoj studentici koja je uspješno kombinirala dva slična fakulteta, što mu je dalo dodatnu hrabrost i uvjerilo ga da ni njegova ambicija nije nerealna.
– Poanta nije ugledati se na nekoga, nego znati da je moguće. Ta cura mi nije idol, ali mi je pokazala da moja ambicija ne mora propasti. Sve je moguće. Dobro je da ljudi pokušavaju i žele, ne mora sve biti u nekom kalupu – ističe.
Nakon što je donio odluku o paralelnom upisu, Tomislav je trebao osmisliti kako će se pripremiti za dva zahtjevna programa. Organizacija i planiranje postali su ključni, a on je pronašao način da ravnomjerno rasporedi vrijeme između fakultetskih obaveza i priprema za prijemni ispit.
– Dok sam završavao prvu godinu kemijskog inženjerstva, paralelno sam se pripremao i za prijemni ispit na medicini. Na prijemnom sam osvojio prvo mjesto, dijelim ga s jednim kolegom. Učio sam za kemijsko inženjerstvo, a nakon toga bih učio za prijemni. Kako sam ranije završavao kolokvije na faksu, imao sam dovoljno vremena za pripremu prijemnog. Tih mjesec dana prije prijemnog je bilo intenzivno, ali u tom razdoblju sam najviše naučio – prisjetio se.
Iako su mu obaveze često preplavljivale raspored, Tomislav je nastojao održavati svoje hobije bilo to šetanje, čitanje ili nešto deseto. Dok je u Zagrebu, izdvoji barem sat vremena dnevno za učenje ili čitanje, što mu je pomoglo da bolje organizira dan i zadrži ravnotežu između obaveza i osobnih interesa.
Uspjeh se gradi vlastitim putem
Iako je Tomislav već sada postigao zavidne rezultate, on ne vidi životni put kao strogo zacrtan i ograničen. Njegova filozofija temelji se na otvorenosti prema različitim prilikama i osobnom zadovoljstvu, što mu omogućuje da s jednakim entuzijazmom promišlja karijeru u Hrvatskoj ili inozemstvu.
– Sad sam zadovoljan s tim što radim. Gdje se vidim u budućnosti? Vidim se tamo gdje ću biti zadovoljan. Možda neurolog u Hrvatskoj, možda kardiokirurg u Dubrovniku, a možda znanstvenik na institutu u Irskoj. Tko zna – objasnio je.
Tomislav, koji je kroz vlastito iskustvo prošao brojne prekretnice i upisivao različite fakultete, ističe koliko je važno mladima prenijeti realnu perspektivu uspjeha. Njegova poruka ne odnosi se samo na akademske rezultate, već na životni pristup, ali i samopouzdanje svih nas.
– Najveći klišej je da srednjoškolci, ali i ostali ljudi, misle da samo doktor i odvjetnik mogu uspjeti. Guraj svoje, budi dobar u svom – to je zakon. Savjet za mlade: probijte se! Upornost, trud i iskustvo – to je ono što na kraju donosi uspjeh!
Foto: Ivan Pozniak