Na Osojniku se tradicija ne čuva ‘po škrabicama’ niti se spominje samo kad dođu blagdani – ona se živi, izgovara i odjekuje. U zvuku trombuna ima svečane ozbiljnosti, ali i one posebne, tihe emocije koju razumiju samo oni koji
su uz taj običaj odrasli: ponos mjesta, pripadnost zajednici i osjećaj da si dio nečega većeg od sebe. Procesija svetog Vlaha nije tek prolazak kroz kalendar događaja, nego dan u kojem se selo okuplja kao jedno – ljudi se susreću, pomažu jedni drugima, a svaki korak i svaki pucanj imaju svoje značenje. I upravo zato važno je ono što se danas na Osojniku jasno vidi: trombunjeri nisu običaj koji nestaje, nego priča koja dobiva novo lice. Sve je više mladih Sočana koji ulaze u ulogu trombunjara i u njoj pronalaze svoje mjesto – kao nastavak obiteljske uspomene, kao znak poštovanja prema onima prije njih, ali i kao vlastitu odluku da se tradicija nastavi, dostojanstveno i živo, među prijateljima i u zajedništvu cijelog mjesta. Među njima su i najmlađi u ekipi, devetnaestogodišnji Stjepan Gverović i dvadesetogodišnji Matej Tomaš, koji su ove godine krenuli svojim prvim koracima s trombunom, s jasnom željom da ono što su gledali kao djeca nastave živjeti i kao odrasli – ponosno i odgovorno.
– Ove godine sam se upisao. Imao sam veliku želju jer su u mojoj obitelji bili trombunjeri i barjaktari. Htio sam nastaviti tu tradiciju – kaže Stjepan. Na pitanje planiraju li ostati, odgovor obojice kratak je i jasan: ‘Svakako!’ ‘Ono nešto što nosiš u sebi’ Slično razmišlja i dvadesetjednogodišnji Ivan Muhoberac, kojemu je obiteljska tradicija bila glavni poticaj.
– Moj djed i otac su bili trombunjeri. Kao i kod većine, prijatelji su me dodatno potaknuli – kad sam ja krenuo, još nekoliko nas je počelo zajedno stažirati. Učimo jedni od drugih – objašnjava. No, ne dolaze svi iz obitelji trombunjera. Dvadesetsedmogodišnji Ivan Šurko sam je odlučio ući u tu priču.
– U mojoj obitelji nitko prije nije bio trombunjer. Kod mene je to više krenulo iz druženja. Često sam bio barjaktar u župi svetog Jurja i promatrao trombunjere u procesiji. Svidjelo mi se i poželio sam to jednom probati – govori Ivan, kojemu je ovo već četvrta godina u trombunjerima. Dvadesetdvogodišnji Bruno Gverović jedan je od najaktivnijih među mladim trombunjerima i kroz njegove se riječi možda i najjasnije osjeti kako tradicija danas diše. U trombunjerima je zajedno s dundom, a cijelu priču vidi kao prirodan nastavak onoga s čime je odrastao.
– Tradicija je nešto što nosiš u sebi još kao dijete. Vode te na Dan grada, ideš na misu i procesiju i čekaš kad će trombunjeri proći. Znaš većinu ljudi i iz godine u godinu ti se sve više uvuče pod kožu. Shvatiš što to znači tvom gradu i budeš ponosan – govori Bruno, naglašavajući kako trombunjeri ne povezuju samo običaj, nego i obitelj i prijatelje.
Ručno izrađeni trombuni
Da trema nije presudna – i da se sve uči postupno – potvrđuje tridesetogodišnji Đuro Žmirak, jedan od iskusnijih među njima. U trombunjerima je od svoje osamnaeste godine.
– Kad smo zajedno i kad imamo podršku jedni drugih, nema treme. Posebnih vježbi pucanja nema, sve se uči postupno i dolazi s iskustvom. Najvažnija stvar je sigurnost, na koju se posebno pazi. Ako se dogodi da pucanj ne uspije, to nije problem, bitno je da su svi sigurni – kaže Đuro. Zanimljivo je i da se trombuni izrađuju upravo na Osojniku. Jedan od mještana, Vlaho Kovačić, ručno ih izrađuje, iako je danas procedura znatno stroža nego prije. Svaki trombun mora imati dokumentaciju, biti registriran i mora se znati tko mu je vlasnik – što je danas zakonska obveza. Mladi trombunjeri imali su priliku nastupati i izvan mjesta, upoznati druge crkve i običaje te pokazati kako se tradicija njeguje u njihovu kraju. Ipak, najdraže im je pucati na Gorici svetog Vlaha, gdje je atmosfera opuštenija i pritisak manji. Tamo je i stil pucanja otvoreniji – nema strogih pravila, može se pucati više puta, sve do crkve. Jedan od najzahtjevnijih trenutaka za pucanje je južina, jer zbog vlage barut zna zapeti u cijevi i teško dolazi do mehanizma.
Sve po protokolu
Za Sočane sve počinje na Kandeloru. Tada se trombunjeri okupljaju u 16 sati i pucnjevima simbolično otvaraju Festu. Nakon toga slijedi tradicionalno čašćenje mještana, trombunjera i lovaca. Sljedećeg jutra okupljanje je u 5.30 ispred crkve svetog Jurja, gdje se čeka dolazak barjaka i vjernika koji sudjeluju u procesiji, nakon čega slijedi pucanje budnice. Polazak s Osojnika je u 6 sati. Prvo zaustavljanje je ispod Knezova, na vidikovcu prema Rijeci dubrovačkoj, gdje se pucnjem najavljuje dolazak riječkim trombunjerima i barjacima. Potom se kolona spušta na Batahovinu, gdje se susreću i međusobno pozdravljaju pucnjevima. Pješice se nastavlja prema Pilama, uz pucnjeve kojima se pozdravljaju ostali barjaci koji se postupno priključuju procesiji. Svi se zajedno okupljaju pred zapadnim ulazom u Grad, gdje su prisutni gradski trombunjeri i svi barjaci istočne strane – Grada, župa i Konavala. Povratak na Osojnik je u 17.30, a dolaskom u selo trombunjeri pucnjem obavještavaju mještane da su se s Feste sretno vratili. Posebna čast među trombunjerima je uloga barjaktara. Svake tri godine barjak dolazi iz drugog dijela – s Osojnika, Komolca ili iz Grada – a tu ulogu možeš imati samo jednom u životu. Svi bi je rado preuzeli jer nosi veliku odgovornost i čast. Najdraži trenuci su ipak oni u Gradu, na mulu, kada se trombunjeri podijele na dvije strane i ‘natječu’ čiji će pucanj jače odjeknuti – prvo jedna strana, pa druga. To su trenuci koji ostaju u sjećanju i koji najbolje pokazuju da trombunjeri nisu samo čuvari običaja, nego i zajednica ljudi povezanih prijateljstvom, identitetom i tradicijom koja se s Osojnika prenosi s koljena na koljeno.
