Božićno drvce, koje je sada sveprisutno obilježje tijekom proslave zimskih blagdana, ima korijene i u poganskim i u kršćanskim tradicijama, piše za Medievalist.net Lorris Chevalier povjesničar, doktor srednjovjekovne literature.
Od poganskog podrijetla te transformacije preko legende o svetom Bonifaciju, stablo odražava istu dvojnost kao i sam križ – simbol je smrti i spasenja. Njegova zimzelena priroda poziva na razmišljanje o životu, uskrsnuću i nadi, proglašava pobjedu života nad smrti, svjetla nad tamom i Krista nad grijehom.
Podrijetlo i mogući biblijski izvori
Iako Biblija ne spominje izričito božićno drvce, neki odlomci, npr. Jeremija 10:3-4, opisuju poganske običaje ukrašavanja drvca [Jer su strašila tih naroda puka ništavnost, samo drvo posječeno u šumi, djelo ruku tesarovih, ukrašeno srebrom i zlatom, pričvršćeno čavlima i čekićima da se ne klima].
Iako je u izvornom kontekstu ukrašavanje drveća bilo osuđivano kao poganski običaj, zimzelena drveća mogu biti izraz pozitivnijih biblijskih prikaza poput Stabla života u Rajskom vrtu. Zimzelena priroda jelke može se simbolički povezati s kršćanskim obećanjem vječnog života – tako pobjeda nad neplodnom i ogoljenom zimom predstavlja pobjedu nad smrti.
Sveti Bonifacije i pobjeda nad poganstvom
Za simboličku povijest božićnog drvca vrlo je važna legenda o svetom Bonifaciju, anglosaksonskom misionaru iz 8. stoljeća. Prema priči, Bonifacije je posjekao sveti hrast posvećen poganskom bogu Thoru u Njemačkoj kako bi pokazao superiornost kršćanstva. Na mjestu posječena hrasta navodno je narasla mlada jelka te se tako razvija priča o jelki kao simbolu vjere i vječnog života po Kristu.
Prve srednjovjekovne pojave božićnog drvca
Tradicija božićnog drvca u specifično kršćanskom kontekstu može se pratiti do srednjeg vijeka. U povijesnoj regiji Alsace (sjeveroistočna Francuska), najranije dokumentirano spominjanje ukrašene jelke datira iz 1521. godine, iako je slična praksa vjerojatno postojala i ranije.
Simbolička upotreba drveća već je bila prisutna u srednjovjekovnim zagonetnim igrama. A u 14. stoljeću, Rajska stabla okićena jabukama i hostijama, korištena su u kazališnim predstavama na Badnjak kao Stablo spoznaje u Rajskom vrtu. Ova drvca, koja spajaju poganske i kršćanske slike, smatraju se izravnim pretečama modernog božićnog drvca.
Božićno drvce kao paradoks kršćanstva i poziv na život
Zimi, kada se prirodni svijet čini beživotnim, zimzeleno drvo stoji kao dokaz upornosti i ustrajnosti života. Ova dvojnost odražava temeljnu poruku kršćanstva: Kristovo razapinjanje, najmračniji trenutak u ljudskoj povijesti, istovremeno je temelj nade i spasenja. Božićno drvce, poput križa, postalo je oruđe evangelizacije, pokazavši da se čak i simboli poganstva mogu transformirati da bi odražavali božansku istinu.
Moderni ukrasi koje koristimo, posebice svjetla, naglašavaju simboliku zimzelenog drveta koje stoji u ogoljenoj prirodi – moment života i svjetla u hladnoći i mraku zimskog godišnjeg doba – metafora za Krista koji obasjava duhovno zamračeni svijet.
Datumi i razvoj tradicije kroz srednji vijek
Moderni koncept božićnog drvca pojavio se kasnije, ali slične tradicije pojavile su se u sljedećim periodima tijekom srednjeg vijeka. Sveti Franjo Asiški popularizirao je u 13. stoljeću žive jaslice, a simbolična stabla počela su se pojavljivati u vjerskim slavljima. Obrtnički cehovi u srednjoj Europi tijekom 14. i 15. stoljeća podizali su drvca na javnim mjestima ili u crkvama, ukrašavajući ih jabukama. Prvi pisani zapis o ‘božićnom drvcu’ pojavljuje se 1521. godine u gradu Sélestatu u regiji Alsace.
I danas je jelka jedan od središnjih simbola Božićnog razdoblja
Inače, u Hrvatskoj se, prema nekim navodima, drvce počelo ukrašavati pod njemačkim utjecajem, sredinom 19. stoljeća. Do tada su se domovi ukrašavali zelenilom, cvijećem i plodovima na Badnjak. Najstarije hrvatske jaslice potječu iz 17. stoljeća, a nalaze se na otočiću Košljunu kraj otoka Krka.
Prema trenutačnim katoličkim pravilima jelka se ukrašava na Badnjak i ostaje tako do nedjelje nakon blagdana Sveta tri kralja ili Bogojavljenja.
Iako su se vremena i vjerovanja više ili manje kroz povijest mijenjala, pa tako i načini slavlja oko blagdanskih razdoblja, ono što je ostalo isto i na određen način nas spaja sa svim našim precima, nastavak je tradicije ukrašavanja zimzelenog drvca koje nam svake godine, kada je vani hladno i mračno, zaista donosi puno života, svjetla i veselja u domove.
Ilustracija: Bonifacije obara sveti hrast. Drvorez prema crtežu Carla Peschela, nastao oko 1861./Wikimedia Commons