Sva pompa oko božićnih obiteljskih ručkova i tradicionalnih okupljanja ozbiljni su projekt mračnih sila podzemlja u borbi protiv dobrog i svetog. Pa gdje piše da baš taj dan (Isusov rođendan), a ne neki drugi, mora cijela, mahom primorana obitelj, ponekad i šire, sjediti za istim stolom i iz godine u godinu ponavljati ritual koji, bez obzira koliko truda ulagali, u jednom trenutku izmakne kontroli i postane potpuna suprotnost onog što svake godine nadom kitimo? Kierkegaard misli upravo suprotno; citiram ‘taj koji ne shvaća da je život ponavljanje i da je to ljepota života, samoga je sebe osudio i ne zaslužuje ništa bolje od onoga što će mu se i dogoditi: da nastrada.’. Za njega je nada, poput ove moje, da će se jednom nešto promijeniti izraz kukavištva.
Ove godine zagorčali su božićni ručak kolači koji nisu bili ispečeni. Moja se šogorica uspjela prepoznati u nespretnoj rečenici koju je izgovorila svekrva, o tome kako su ‘prave žene’ one koje za Božić ispeku više od jedne vrste kolača (između pet do sedam po mogućnosti), dok je ona ispekla samo jedan, a ostale kupila u samoposluživanju. Branila je šogorica svoj stav, i izostanak kolača činjenicom da gubljenje vremena kraj pećnice nema puno smisla kad ih možeš kupiti gotove, a to vrijeme iskoristiti na stvari koje te vesele. Sve što sam ja imao za prokomentirati bio je citat Malog Princa, o prodavaču tablete koja gasi žeđ na sedam dana i tako se uštedi vrijeme (53 sati) potrošeno na pijenje vode, na što Mali Princ odgovara da kad bi on imao toliko vremena odšetao bi se mirno do prvog izvora i napio vode. Svakome njegovo. Meni je katarza bila izgorena kora mađarske pite i ponovno miješenje iste, kad sam oba roditelja izbacio iz kuhinje (pod izlikom da me dekoncentriraju) i zbog toga osjećao grižnju savjesti.
Svaki trenutak u kojem mogu unijeti sebe u nešto što stvaram nikako ne može biti izgubljeno vrijeme. Nismo svi isti. Domaćih kolača dakle nije nedostajalo i zapravo oni iz druge kuće nisu bili niti potrebni. Samo se radi o tradiciji koju moraš ponavljati, a toliko brzo dođe nova da još ne zaboraviš prošlogodišnju gorčinu u ustima, a već moraš progutati novi komad. Natjeralo me to da sumiram neke stvari, donesem nove odluke, ali i da izvučem stare fotoalbume, one iz djetinjstva i mladosti koje sam pregledavao posljednji put zaista davno, kao da mi slike iz njih mogu ponuditi neke odgovore koji su mi u tom trenutku trebali.
Ovdje moram učiniti digresiju da bih ispričao jednu crticu koju sam dugo nosio u sebi i htio ispripovijedati, a u svjetlu nastavka priče vidjet ćete kako je nevjerojatnim putem našla svoje mjesto upravo sada. Ima u koronarnoj jedinici u dubrovačkoj bolnici jedna divna sestra koja donosi na posao od kuće hranu za užinu i kojom me nudi kao vlastito dijete. Zaista je ta hrana uvijek jednostavna i okusom savršena. Vidiš da se radi o vrsnoj kuharici koja nikad ne bi mijenjala svoju kreaciju za neku gotovu. Ispričala je ona dakle, kako su je njezina djeca, od troje njih (dvoje blizanci) kad su malo poodrasli, znali pitati kako to da nisu na rođendanskim slikama iz ranog djetinjstva u odjeći koja bi bila prikladna za doba godine kad rođendan imaju. Odnosno, zašto na slici gdje pušu svjećice na torti imaju duge rukave, a rođeni su u ljetnim mjesecima ili obrnuto?
Ne znam naslućujete li, no radi se o sličnim razlozima, pragmatičnima, onima zbog kojih se kupuju gotovi kolači. Dakle, ispekla bi se jedna torta i odradili rođendani sve djece kraj te jedne. Samo su se akteri mijenjali ispred fotoaparata. Meni je to bilo toliko smiješno da sam ju tražio još nekoliko puta kasnije da evocira slike te sitne obiteljske podvale i dječje bistre pronicljivosti, i svaki put se od srca nasmijao. Vraćamo se mi na fotoalbum u Varaždin, sumiranje života i slike iz djetinjstva. I gledam ja tortu za svoj četvrti rođendan i onda kasnije, u albumu koji je majka uredno složila za svojeg drugog sina vidim tu istu tortu na kojem je jedanaest svjećica. Gledam jednu sliku pa drugu i shvatim ne samo da je ista torta, iste papirnate salvete s nekim oker baroknim uzorkom ispod nje, već i svjećice su iste, plave, osim po broju koji se u razlici matematički poklapa.
I upali mi se svjećica u glavi da se laž kojoj sam se smijao u nekoj drugoj obitelji događala i u mojoj. Trebalo je samo dešifrirati čiji rođendan slavimo budući da je između njega i mene točno mjesec dana razlike (on u siječnju, ja u veljači). Žalost je rasla, jer taj konkretni rođendan ima u mojem sjećanju, zbog te slike, a ne pamćenja, za mene dublje emocionalno značenje. Kraj torte u čaši vode su zvončići kao prvi znak da dolazi proljeće, s čime sam kasnije svoj rođendan povezivao i upravo njih volim dobiti na taj dan. Što ako je to laž? Upravo su zvončići otkrili (jer gotovo je nemoguće da su niknuli u prvom mjesecu) da su taj put zakinuli njega, odnosno da se zaista radi o mojem rođendanu u kojem je brat odglumio samo zakašnjelu rolu. Vjerojatno je u to vrijeme, prije 44 godine, fotograf ili barem posuđena bolja kamera, došla po tom konkretnom zadatku u naš mali stan, pa kako ne iskoristiti priliku da se sve što se može ovjekovječi. Možda je Kierkegaard imao pravo, ne samo da se ponavlja, ponavlja se na više mjesta u različito, a možda i isto vrijeme. Sve neki kotači koji se vrte u krug bez ikakve šanse da ih možemo zaustaviti, a kamoli shvatiti. Možda samo uživati, u oslobađajućem smijehu spoznaje podvala koje nam serviraju od malih nogu, da je možda stvarno to ta ljepota života o kojoj se govori.