U političkom smislu jedan od glavnih događaja koji je obilježio ovu godinu je raspad Dubrovačkog dogovora. Politički brak lijevih i desnih, koalicija koja to nije, golf pakt… Lepeza epiteta koji su krasili to organizirano dizanje zelenih palica bila je nepresušna.
Barem prvo vrijeme. Iako je trajao kao ‘mački muž’, što kaže jedan bivši vijećnik, osigurao je ono što je u prvom redu trebao – usvajanje UPU-a Bosanka čime se omogućio projekt golfa na Srđu.
– Predsjednik HDZ-a Tomislav Karamarko, gradonačelnik Andro Vlahušić i Niko Bulić su se dogovorili da se ide u Dubrovački dogovor. Moram priznati da mi se to nije svidjelo, tim prije što je i Dubravka Šuica načelno bila protiv tog Dogovora, jer je u njega ulazio i SDP, koji je nama po mnogočemu dijametralno suprotna stranka. Međutim, kako je to bilo otvoreno inzistiranje predsjednika Karamarka, a razlog svemu tome je golf, odnosno zajednički interes svih ovih skupina, došlo je do sklapanja Dubrovačkog dogovora – istaknula je svojedobno na konferenciji za novinare sada nezavisna vijećnica Dubravka Marunčić. No uzrok je jedno, a posljedica drugo, a kad istekne uzrok, posljedica je uvijek raspad. Tako je bilo i ovaj put.
No, iako je konačni pad doživio u drugoj polovici ove godine, treba biti pošten i reći kako je raspad Dubrovačkog dogovora počeo u prvom redu direktivom s Iblerovog trga i to još lani. Zoran Milanović bio je ogorčen samovoljom Olge Muratti što je u konačnici rezultiralo raspuštanjem gradske organizacije SDP-a i njezinim izlaskom iz stranke. Nedugo zatim, novi predsjednik postaje Mladen Gojun pod čijim predsjedanjem početkom prosinca prošle godine SDP službeno izlazi iz Dogovora s velikim D. No, kako se kasnije pokazalo formalna odluka je jedno, a kontrola vijećnika drugo, a to se najbolje vidjelo kada su Božidar Memed i Tatjana Šimac Bonačić stali u otvorenu obranu Vlahušićevog proračuna suprotno odluci Gradskog odbora, a po svemu sudeći po nalogu gradonačelnikovog prijatelja, aktualnog premijera i predsjednika SDP-a Zorana Milanovića. No, treba posložiti kronologiju kako spada, pa valja naglasiti kako je samo par dana prije službene odluke SDP-a, nakon 15 godina vladavine s mjesta predsjednice dubrovačkog HDZ-a pod izlikom ‘bruxelleskih obveza’ odstupila Dubravka Šuica. Tri mjeseca kasnije održani su unutarstranački izbori na kojima je kao pobjednik izašao Mato Franković, a upravo su ti izbori 1. ožujka 2014. označili prekretnicu jer je oporba malo pomalo dobila pet novih palica. Ali opet, odluka jedno, kontrola drugo, pa tako iako nije na čelu HDZ-a nitko neće Dubravki Šuici govoriti kako će glasovati (ili barem tako ona smatra), pa se u toj stranci u listopadu odigrala prava mala drama koju je okončao Milijan Brkić. U konačnici, HDZ je ostao kratak za dvije Dubravke, Marunčić i Šuicu. Jedna je istupila i postala nezavisna, a druga jednostavno ‘ostane u Bruxellesu’. Ta cjelokupna nesigurnost nije bila dovoljna da oporba zaustavi Vlahušića, ali je bila sasvim dovoljna da Pero Vićan, odnosno njegov DDS postane ponovno odlučujući čimbenik.
Nitko…pa… skoro nitko ne može sa sigurnošću reći kad je (opet) puknula ljubav između dva brata, no činjenica je da su Pero Vićan i Andro Vlahušić prestali razgovarati. Jedan urbani mit kažu da je to zbog afere Šipan, dok neki tvrde kako se raskol ipak dogodio zbog zemlje u Lozici, a treći pak kako je puklo na Zatonu…A možda je sve ili ništa od navedenog, no činjenica je da su njih dvoje na ratnoj nozi. Vrhunac svega je bio performans svjetla i tame i Vićanovo izbjegavanje rukovanja na božićnom domjenku. Kome tad nije bilo jasno da je Dubrovačkom dogovoru istekao rok trajanja, nikad neće ni biti. Posljedica svega – pad proračuna i novi izbori u kojima se svi akteri nadaju makar boljoj poziciji nego što imaju sada.