Bez pretjerivanja i lažne skromnosti moram reći da su dojmovi i komentari sudionika 32. Simpozija o fuzijskoj tehnologiji (SOFT 2022) nadmašili sva očekivanja. SOFT je održan nakon duge pauze od četiri godine, a bio je poseban zato što je to bila prva hibridna konferencija takvog tipa u svijetu. To znači da je 550 sudionika bilo u dvorani u Dubrovniku, a njih čak 350 je na istoj toj konferenciji bilo prisutno putem videopoziva – ispričao je naš istaknuti znanstvenik Tonči Tadić, inače voditelj Hrvatske fuzijske istraživačke jedinice iz Instituta Ruđer Bošković i predsjednik Međunarodnog organizacijskog odbora konferencije SOFT 2022 – SOFT IOC.
Nositelj cijelog projekta i organizacije SOFT konferencije bio je Institut Ruđer Bošković. Tadić, još uvijek prepun dojmova, pohvalio je cijeli svoj tim sačinjen od desetak ljudi, te napomenuo kako su pripreme za ovu konferenciju trajale gotovo dvije godine. Zapravo, prisjetit će se, cijeli proces organiziranja SOFT konferencije počeo je još 2016.
— Ova konferencija je zanimljiva iz više aspekata. Prvo, ovo je bio prvi put da je domaćin SOFT-a jedna mala država poput Hrvatske. Zanimljivo je napomenuti da je Hrvatska dobila priliku za kandidaturu već 2016. godine, dakle samo tri godine nakon hrvatskog pristupanja u Europsku Uniju Dubrovnik je izabran za domaćina SOFT Konferencije 2020. Kako smo zbog korona krize bili spriječeni okupiti se u Dubrovniku 2020. ta je konferencija protekla virtualno, što je također bio izazov za IRB jer je to bila prva virtualna SOFT konferencija. No dobili smo priliku i za ‘pravu’ konferenciju 2024. Mi smo tako prvi koji smo imali dvijeuzastopne konferencije.
Koji su zaključci SOFT-a?
SOFT pokriva i uključuje sve aspekte fuzije: od ponašanja vruće plazme, materijala, svu tehnologiju koja jedno drugo drže na okupu, sigurnosne aspekte te naposljetku odnose s gospodarstvom. Ključni zaključci su da smo vrlo blizu dovršenju ITER-a (International Thermonuclear Experimental Reactor), te da ćemo na njemu postići ‘goruću plazmu’, dakle stabilnu i trajnu fuzijsku reakciju, doslovno komad Sunca na zemlji! Da, izgradnja ITER-a će kasniti koju godinu, no koncept je dobar, što možemo zakjučiti iz prošlogodišnjih rezultata iz fuzijskog reaktora JET (Joint European Torus), koji se nalazi u Velikoj Britaniji. Joe Milnes iz JET-a je prikazao izvrsne rezultate na SOFT 2022. Rezultati zapravo pokazuju da je stabilna fuzijska reakcija moguća! Uz to prezentiran je dizajn fuzijske elektrane DEMO koja se predviđa negdje sredinom stoljeća. Japan, Amerika i Koreja su također prikazale svoje fuzijske programe i sve to konvergira da sve te velike zemlje žele imati svoju fuzijsku elektranu sredinom stoljeća, ali igru vodi Europska Unija.
Gdje Hrvatska stoji po tom pitanju?
Apsurdno je što smo mi u cijelu priču ušli 2013. godine sa službenim stajalištem Hrvatske Vlade da nas ne zanima fuzija?! To je bio službeni stav Hrvatske tijekom pregovora s Europskom Unijom, dakle sve ovo što je postignuto u međuvremenu je rađeno od apsolutne nule. Kako je moguće da do moje posjete britanskom JET-u 2012., tijekom punih trideset godina rada tog fuzijskog reaktora tamo nitko nije otišao? Čisto iz znanstvene radoznalosti! Na poslovima fuzije se godišnje odvrti oko 2 milijarde eura pa je bilo logično zapitati se kako nije uspostavljena koordinacija znanosti i industrije, tvrtki ili konzorcija da dobijemo makar dio tog kolača? Takvo me stanje zateklo 2012. kad sam postao nacionalni koordinator za fuziju. Moje glavno pitanje bilo je ‘Zašto zaboga na ovom nitko nije radio?’. Odgovor sam s vremenom pronašao u činjenici da je Hrvatskoj sve to bilo stihijski i po principu ‘ne diraj moje krugove’. Našim znanstvenim strukturama je bilo dovoljno dobiti neki projektić Nacionalne zaklade za znanost i ne upuštati se u ništa opežno poput stvaranja nacionalnog fuzijskog programa. Čemu? Istraživanja se rade, članci se pišu, penzija se bliži i što bi se čovjek zamarao s nečim tako velikim i kompliciranim?
Od 2012. do danas smo postali važan, ali i itekako priznat faktor u svijetu fuzijskih straživanja?
Moj je cilj bio učiniti naše znanstvene mogućnosti zanimljivima europskom fuzijskom rogramu tj. EUROfusionu, a s druge nacionalnoj znanstvenoj zajednici predstaviti potencijale istraživanja fuzije i novce koje EU daje za to. Naravno da je bilo skepse u Hrvatskoj jer se nitko nije bavio fuzijom, međutim cijela istraživanja fuzije su toliko kapilarno raširena na gomilu znanstvenih problema da postoji statistički gledano stopostotna vjerojatnost da ćemo naići na neki gdje smo dominantni i na svjetskoj razini. To se i dogodilo.
Doslovce svi ti koji su htjeli naći svoje mjesto ufuziji su ga uglavnom i našli, naravno uz uvjet da su doista bili znanstveno izvrsni u tome što rade. Ne dobivaju se više poslovi u fuziji i novci za istraživanja temeljem ključa da svatko dobije nešto. Sada dobivaš posao ako si u tom istraživanju prvi na razini Europske Unije, ako si doista najbolji.
Već ranije je spominjano da se fuzijska elektrana može očekivati oko 2050. godine. Može li netko, primjerice Japan ili Koreja, taj posao završi prije tog roka?
Da je fuzija jednostavna onda bi se dobila još 60-ih godina prošlog stoljeća, ali nije. Zašto tad? Fuzija je kao koncept postala jasna 1953. kad je ispaljena prva termonuklearna bomba. Tada se spoznalo da se fuzijska reakcija može napraviti na zemlji i tada su svi počeli raditi na toj ideji. Bilo je normalno pitanje kako komprimirati plazmu i onda je došlo do ideje pomoću magneta odnosno toroidalne magnetske komore ili tokamaka koji je ruski izum. Već je od samog početka došlo do suradnje znanstvenika nuklearnih sila jer kod fuzije za razliku od fisije se od fuzijskog reaktora ne može napraviti bomba. Naravno da i Japan kao i Koreja ima svoj vlastiti fuzijski program, međutim kod Europe je posebno to da je od 2012. na snazi European Fusion Roadmap, Europska fuzijska strategija u kojoj se ne rasipa energija na nepotrebna istraživanja čisto zbog znanosti, nego se rade ciljana istraživanja da se ubrza put do fuzijske energije. Koncentriraju se timovi, odbacuju se neka tehnička rješenja koja su pokazana loša. Neki materijali ili postupci koji su promovirani i održavani na životu čisto iz političkih razloga su odbačeni. Postoji vrlo jasna fuzijska partija šaha gdje svaki sljedeći potez ide prema krajnjem cilju – energiji fuzije, ali tako da se ekonomizira s novcima i resursima i postigne taj ključni cilj.
Da danas imamo fuzijsku energiju i da je Putin na čelu Rusije ne bi imali razloga za zabrinutost zbog krize na polju energetskog sustava?
Točno. Ma potpuno je nedokučiv razlog njemačkog energetskog samoubojstva. Što se tu dogodilo? Cijela priča je počela u trenutku kada je Angela Merkel, inače doktor nuklearne fizike, odlučila ići na lokalnim izborima u koaliciju sa zelenima, a njihov preduvjet nakon Fukushime je bio gašenje svih nuklearki. Treba biti jasan – do same ekplozije u nuklearnoj elektrani Fukushima je došlo zbog lošeg vođenja i loše dizajnirane nuklearke gdje su zanemareni osnovni uvjeti, a to je da nuklearka mora u slučaju bilo koje havarije pri gašenju imati osiguranu električnu energiju kako bi se njezini reaktori ohladili. Kako je moguće da su dvije nuklearke potpuno istog tipa Fukushima 2 i Onagawa 1 na 50 kilometara odnosno 120 kilometara dalje nastavili normalno raditi nakon tsunamija, odnosno pogasile su se i ohladile reaktore bez većih problema? Tu se dakle ne radi o opasnosti nuklearne energije, nego o idiotu direktoru Fukushima 1. U svakom slučaju temeljem zahtjeva zelenih Angela Merkel odlučila je pogasiti sve njemačke nuklearke i zamijeniti ih s ruskim plinom. Pazite, njemačke nuklearke koje su bile ‘nuklearke-mercedesi’ po dizajnu i sigurnosti u odnosu na ‘nuklearkestojadine’ ruskog tipa u Mađarskoj i Bugarskoj, koje i dalje rade?!
Njemačka je imala petnaestak nuklearki, a i Austrija je krenula istim smjerom. Po Vašem mišljenju tu leži ključni problem?
Njemačka ima još samo 3 nuklearneelektrane. Dakle ove tri preostale nuklearke daju Njemačkoj energije koliko polovica energije koja se dobije od plina ili 15 posto struje koja se dobiva iz fosilnih izvora. Sada zamislite da nisu pogasili svih 16 nuklearki, nego da su, štoviše, napravili 50 nuklearki kao što ih imaju Francuzi. Nažalost, nuklearke su danas u takvom stanju da se ne mogu reaktivirati i vratiti u pogon. Ove tri bi se mogle spasiti, ali ta je tema u Njemačkoj podignuta na, rekao bih, religijsku razinu. S druge strane Austrija je utukla dvije milijarde eura u gradnju nove nuklearke i čim je izgrađena ona je bila konzerviranai sada stoji kao živi muzej zbog straha od Černobila. Primijetite da ove dvije katastrofe koje spominjemo nisu bile u EU i obje su se dogodile u uvjetima lošeg vođenja, dakle nijedna se od ovih katastrofa nije dogodila unutar Europske Unije.
Propitkuje li itko iz EU odluku bivše kancelarke Merkel?
Da. Radi se o prizemnom, primitivnom populizmu Angele Merkel, dakle nje, a ne zelenih. Mogu zeleni željeti što god žele, ali odgovornost je na premijerki, koja je doktorirala nuklearnu fiziku, dakle žena zna znanje i unatoč tome donese ovakvu odluku radi o prizemnom populizmu Angele Merkel. Znam da u Hrvatskoj prevladava gastarbajterski mentalitet kako je sve iz Njemačke dobro, ali ovo je ordinarna glupost i uz to posve je netočno da nuklearke nestaju na razini Europske Unije. Zbog ovoga ćemo 2030. godine imati rupu unutar Europske Unije sastavljenu od Njemačke, Austrije i Italije bez nuklearki, sve zemlje istočno i zapadno će imati nuklearke!
Kakva je situacija s Italijom?
Italija je isto u jednom trenutku zaključila da neće nikada raditi nuklearke. Dakle njihovi izvrsni inženjeri nuklearne fizike u Italiji nemaju perspektivu pa posao traže u zemljama EU koje imaju nuklearke, uostalom to isto radi i Njemačka ili Austrija. To je potpuno suludo.
Stoga se danas nalaze u situaciji da su u potpunosti naslonjeni na ruski plin, a mjere štednje im idu toliko daleko da narod u Njemačkoj strahuje od redukcije struje.
Ima još jedan biser, Njemačka plaća susjednim zemljama da preuzmu višakenergije iz obnovljivih izvora, koje uz to obilno subvencionira, godišnje s 25 milijardi eura. Njemačka, dakle, svake dvije godine može napraviti tri ITERa od subvencija za obnovljive izvore energije. Koliko znam u mirnoj noći nemate ni sunca ni vjetra. Gdje je tu logika? Imate zemlju koja nema ni jedan LNG terminal, a po logici stvari i veličini bi ih trebala imati bar pet; imate zemlju tehnološki naprednu koja bi mogla imati barem 50 nuklearki,završava na 3, a imala ih je 16; imate zemlju koja se osloni u potpunosti na jedan jedini izvor stabilne energije, a to je ruski plin, uz gomilu obnovljivih izvora. Gdje je tu logika?
Može li Njemačka ostati u mraku?
Tu opet moramo razlikovati dvije stvari kod Njemačke kao i kod Hrvatske nije riječ samo o plinu za grijanje ili o plinu za plinske elektrane. Radi se o plinu koji služi u tehnološkim procesima u čeličanama, kemijskim tvornicama. No velike njemačke kompanije se polako počinju prilagođavati i pronalaze uštede u korištenju plina. Tu su i ogromna skladišta plina. No do prije tri tjedna najveće skladište na tlu Njemačke je bilo u rukama GASPROMA, ali sad to više nije tako. Njemačka ima čitavu mrežu podzemnih plinskih skladišta i zadnjih ih je tjedana napunila do 90 posto, a cilj Europske Unije je bio da svi budu napunjeni do 80 posto.
Kako će situacija dalje razvijati?
Europa mora imati revival nuklearne energije jer samo s obnovljivim izvorima se to neće postići, to je nemoguće. Otprilike 25 posto struje u EU se dobiva iz nuklearki, a otprilike 30 posto dolazi iz obnovljivih izvora, kombinirano vjetar, sunce i hidropotencijali.
Kako Hrvatska stoji po tom pitanju?
Bilanca je ovakva – 31 posto je hidro potencijal, oko 5 posto je vjetar, 3 posto je solar, 17 posto je naša polovica nuklearke Krško. E sada zamislimo da je Hrvatska napravila svoju nuklearku i da smo dosegli iznos od 35 posto, da smo pojačali obnovljive izvore za duplo, ne bismo imali brige s plinom. U tom smjeru treba ići.
Razmišlja li se u tom smjeru?
Krško je u odličnom stanju. Bio sam u komisiji koja je promatrala stanje Krškog te joj je produžen životni vijek za 2043. Napomenuo bih još jednu stvar koja se zaboravlja da je najjeftiniji megavat sat upravo iz nuklearki koje dugo rade poput Krškog. Ne trebate ništa investirati jer sve radi kako treba, sve je već isprobano. Inače, je megavat sat iz nuklearki tri puta jeftiniji od megavat sata iz vjetroelektrana ili iz solarnih elektrana, a 5 puta jeftiniji od onog koji proizvede kućni solar. To pokazuje studija međunarodne energetske agencije od prošle godine. Činjenica je da ne mogu svi na krovu imati solare. Činjenica je da smo osrednji što se tiče obnovljivih izvora energije, činjenica je da krenemo u gradnju nuklearne elektrane ona bi mogla biti gotova za 5 do 7 godina. Ono što je realno je da će se u Krškom graditi drugi blok, na lokaciji koja je poznata, testirana i bez javnog protivljenja, pa je posve logično biti partner Slovenijiu tom poslu.
Hrvatska je po zalihama plina stabilna, a u medijima su se posljednjih dana mogla pročitati razmišljanja da nećemo dijeliti točnije izvoziti svoje zalihe. Hoće li nam EU dopu stiti da svoje količine plina ostavimo samo za sebe?
Uvijek se govori o Europskom zajedništvu, ali ono što smo naučili u korona krizi je da kada stvarno zagusti svaka zemlja čuva sebe. Prema tome ne vidim nikakav problem ako zagusti da tako postupimo. Hrvatska naravno ovisi o ruskom plinu jednim dijelom, ali bitno manje nego Njemačka. Hrvatska, hvala Bogu ima vlastiti LNG terminal, unatoč žestokom protivljenju i otporu mahom lijevo-zelenih krugova, te je sada jasno koji su bili interesi iza toga. Uz sve to trebalo bi s poreznim olakšicama potaknuti ljude da grade kućne solare tko god može, jer svaki megavat iz solara jedan megavat manje ovisnosti o Putinu.
Dakle pored rata u Ukrajini, Rusija je uvukla čitavu Europu u energetski rat.
Definitivno. Kako je došlo do toga? Putin je shvatio da jeftinom cijenom plina može za sebe vezati Europsku Uniju i učiniti ju ovisnom te predmetom plinske ucjene. Drugo je politika Francuske i Njemačke, dakle njihovih lidera koji su čvrsto vjerovali da će moći vezati Putina uz sebe kroz trgovinu. Mislili su, ako on samo dobro zarađuje, neće si dopustiti zahlađenje odnosa zbog te zarade. To bi imalo logike kada bi postojali alternativni dobavni pravci za plin. Ta bi logika Njemačke dakle apsolutno bila održiva da imaju deset plinskih terminala i pedeset nuklearki. Putin bi itekako tada trčao za EU, ovako on u bilo kojem trenutku može zatvoriti pipu i u Europi nastaje kaos. Ja sam se cijelo vrijeme borio protiv projekta Družba Adria koji bi Hrvatsku učinio ovisnom isključivo o ruskoj nafti. Ne! Smatrao sam da Hrvatska mora zadržati mogućnosti dobave nafte morskim putem uz vlastitu proizvodnju i naravno dobave iz Rusije, zašto ne. S plinom je ista priča. Družbu Adria je Mesić jako gurao i općenito ruski lobi unutar Hrvatske.
No, tu se provlači priča da plin iz LNG terminala skuplji?
To ne stoji. Cijena ruskog plina u Latviji pala u trenutku kad je ta zemlja izgradila vlastiti LNG terminal. Naprosto zato što je i Rusima postalo jasno da postoji konkurencija i više ne mogu ucjenjivati. Ipak, moramo se vratiti na onu prizemnu činjenicu, a ta je da su kućanstvima i tvrtkama već sada prilično porasli mjesečni iznosi. Cijene nisu porasle radi faktičnog nedostatka plina nego zbog spekulativnih očekivanja rasta cijene plina!
Mislite li da se Vlada mogla drukčije postaviti ili to zaustaviti?
Vlada se mogla postaviti tako da čitavu prošlu godinu kontrolira što se događa s hrvatskim plinom. Drugo Vlada se doduše već postavila na način da INA ima prešutnu odluku da ne prodaje domaći plin po cijeni većoj od 19 eura i onda se nađu pametnjakovići kojipokušavaju zaraditi na tome izvozeći domaći plin i dogodi se, hajdemo je tako blago nazvati, afera umirovljenik. U zemlji koja ima aktivnu energetsku regulatornu agenciju to se ne može dogoditi, agencija to može i mora primijetiti! To je posao HERA-e, taj nalog su joj dali Vlada i Sabor, da prati što se događa na tržištu plina. Na tržištu ima nekih 24 registriranih firmi, ja ne vidim poteškoću da se jednom mjesečno ili jednom u dva tjedna ode do svih njih i pita kako vam ide ljudi?
Tko je tu po Vama najviše pogriješio?
HERA koja je to trebala pratiti. Afera je otkrivena pukim slučajem jer su odlučili uplatiti novac umirovljeniku, ocu od čovjeka koji je donio odluku da se proda toj firmi po 19 eura. Timeje zapravo zatvoren korupcijski krug. HERA je odgovorna, to je jednoglasno utvrdio Sabor. HERA bi doslovce trebala biti mozak energetskog stanja Hrvatske, ona je trebala signalizirati Vladi da nešto nije u redu, ona je trebala sugerirati Vladi da naloži HEP-u kupnju plina, ona je trebala sugerirati povećanje podzemnih skladišta, ona je trebala upozoriti Vladu da se događaju čudne promjene na tržištu plina i da moramo biti vrlo oprezni. Ako čovjek na čelnoj funkciji državne agencije prima plaću kao i premijer, onda je to njegov posao. Najmanje to! Iz rasprave Odboru za gospodarstvo je isplivao niz bizarnih podataka, a meni je najstrašnije bilo neprekidno pranje ruku direktora HERA-e koji je tvrdio da posao takvog nadzora nije njegov posao. Prebacivao je odgovornost na nekoga drugog. Jako mi je drago da je čitav Sabor, i lijevi i desni, zaključio da taj čovjek treba otići, jer se tako ne može ponašati. Što bi bilo da su ovi veseljaci kojim slučajem taj novac investirali u nešto ili ga prebacili na Kajmanske otoke, da nije uplaćen na račun umirovljenika, nikad ih ne bi našli. I onda na kraju imate završni čin teatra apsurda da je HEP-u naloženo da kupuje plin preventivno za krizne situacije na međunarodnom tržištu po 8–10 puta većoj cijeni od ove. Dakle, zašto to HEP-u nije naloženo prije godinu dana, ili barem početkomove godine kad je krenuo rat u Ukrajini? Ovu aferu treba nastaviti pratiti jer ako se ovako postupa sa onih 20 posto domaćeg plina, bilo bi zanimljivo saznati koji su tijekovi onih 20 posto domaće nafte.
Cijelo vrijeme pričamo o plinu, a s druge strane imamo struju, jedan dio Hrvatske je prikopčan na plin, a primjerice Dalmacija ili Dubrovnik napajaju se električnom energijom iz hidroelektrana. Cijene ipak i tu skaču.
To su povezane posude. Problem je u tome što u Hrvatskoj godinama postoji trend da cijena struje bude tržišno definirana prema europskom tržištu, kao da HEP sve kupuje iz EU, a ne iz elektrana koje smo sami platili. Hrvatska troši sve više struje, posebno ljeti, te radi lošeg planiranja naša proizvodnja nije dovoljna pa uvozimo struju. Problem će biti sve veći sa sve većim postotkom električnih automobila. Što ćemo sa sezonom kada nam se spusti sto tisuća Nijemaca s električnim automobilima?
Znači, Hrvatska ima energetsku strategiju samo na papiru?
Sve je vezano jedno uz drugo, to su povezane priče. Problem Hrvatske je u tome što ona mora uvoziti struju zato što se godinama nije ulagalo u razvoj novih elektrana. Nacionalna strategija je pisana početkom 2000-ih i znalo se da će u ovom desetljeću ispasti iz stroja turbinskih sustava u termoelektranama. Potrebne su korekcije energetske strategije jer se ona planira po 10 ili 15 godina unaprijed radi širenja čitavog sustava. Hrvatska mora biti spremna primati i strane ulagače u svoj elektroenergetski sustav. To nije sporno, ali po kojim uvjetima i uz koje načine poslovanja? Navest ću vam jedan primjer. Netko je u jednom trenutku zaključio da je Hrvatskoj potrebano zamijeniti Plomin B, dakle elektranu na ugljen je radila s tehnologijom iz 70-ih sa Plominom C s tehnologijom iz 2000-ih kakve su danas tipične u EU. No Plomin C se neće raditi jer emitira CO2. Ako je doista nužno smanjiti emisiju CO2 onda ugasimo i Plomin B. To mora biti konzistentna državna odluka. Međutim u nas se donese energetska strategija,raspiše se međunarodni natječaj, na natječaj se javi japanski Marubeni, nakon toga u Vladu uđe Most i kaže da od natječaja nema ništa. Pokušavao sam ozbiljnim japanskim poslovnim ljudima kako je moguće da se tako nešto dogodi. Jedino objašnjenje je da je to Hrvatska. Ljudima nije bilo jasno ako postoji zakon o energiji,ako postoji energetska strategija, ako postoji međunarodni natječaj za jasan plan kako je moguće da toga neće doći. Odnosno, ako je cilj prije svega smanjenje Co2, nemam ništa protiv, to je hvalevrijedan i plemenit cilj, ali onda treba biti konzistentan i zatvoriti Plomin B. Ali ne, Plomin B radi s tehnologijom koja je 50 godina stara i to je normalno, nikom ništa. Da zaključim, hrvatska energetska strategija stoji na papiru, ona je napisana da postoje, ali nje se nitko ne drži.
Proteklog tjedna se dodatno zaoštrila Putinova retorika i njegove prijetnje od možebitne nuklearne eksplozije. U medijima ističete kako Hrvatska ne treba strahovati. Koliko je to realno, jer Putin je rekao: Ovo nije blef.
Kada govorimo o Ukrajini, govorimo o najvećoj državi Europe nakon Rusije, petina ukrajinskog teritorija koja je okupirana je velika kao dvije trećine Italije. Postoje dvije razine prijetnji koje se tiču Ukrajine, ali će imati različite posljedice na Hrvatsku. Ono što je za Hrvatsku problematično i što bi nas se ticalo je eksplozija nuklearke unutar Ukrajine. Eksplozija jedne nuklearne bombe ili njih deset u Ukrajini ne znači apsolutno ništa već na prostoru udaljenom 15 kilometara od mjesta eksplozije. To na Hrvatsku ne bi imalo nikakve posljedice i za to ne treba piti jod! No da dođe do eksplozije i namjernog razaranja nuklearke u trenutku dok je ona u punom pogonu, dakle ne kada je pogašena, tada bi tu posljedica moglo biti.Ukrajina ima 16 reaktora, od čega je njih 14 moderno, ruski VVER tip, vrlo sličan ovom Westinghouse-ovom u Krškom. No dva su jako blizu Poljskoj i oni su černobilskog tipa, pa vjerujem da su od početka rata jako dobro ‘pokriveni’ ukrajinskom i poljskom protuzračnom obranom, te je teško očekivati neka veća razaranja. Kod nuklearke tipa Zaporižje one su ruski VVR tip dizajna i svaki reaktor oko sebe ima oklop od dva metra betona i osam centimetara čelika, to sne može samo tako probiti s bilo kojom klasičnom raketom. Ako je nuklearka pogašena tu ne može biti ništa, problem nastaje u trenutku ako ona radi i onda joj poremetite sustav hlađenja, tada dolazi do pregrijavanja i eksplozije. I tu dolazi do raspršenja velikih količina nuklearnog goriva.
Znači prijetnje nisu toliko osnovane? Rusi bi najprije sebe oštetili?
Da jako. Da eksplodira bilo koja ukrajinska nuklearka i radi smjera vjetrova u većini godine glavnina toga bi prešla na Rusiju i na okupirane dijelove Ukrajine. No Putina za to nije briga. Mi govorimo o čovjeku koji pusti da se mirno potopi 140 mornara na podmornici Kursk, da bi je nakon toga Norvežani spašavali sa 140 mrtvih mornara.
Pratite od početka vrlo analitički stanje u Rusiji. Vidite li promjenu Putinovih političkih poteza?
Izgubljeniji je nego inače. Putin se inače ponaša kao Staljin po maksimi ‘kad se cijepaju drva leti iverje’ i ne mari za žrtve svojih vojnika. Mi se moramo odlučiti konačno je li on genijalni strateg ili je poremećena osoba jer on ne može istodobno biti i jedno i drugo. Dio putinofila ga smatra za genijalnog stratega, onog koji vuče mudre poteze i igra poteze par koraka unaprijed, a dio ljudi opet misli da je on lud kao Hitler. Ako je čovjek poremećen onda su svi pregovori s njim Angele Merkel i Macrona bili potpuno besmisleni. Pogotovo je bilo esmisleno prisiljavati Zelenskog na neke sporazume s njim tipa Minsk, jer je čovjek lud. Ako je pak genijalni strateg onda će uzeti u obzir sve moguće posljedice nuklearnog rata, pa čak i protiv Ukrajine. Ja smatram da Putin nije niti lud, a niti genijalni strateg već jedan pokvareni lik koji je ujedno veliki oportunist. On koristi svaku priliku koja mu se pruži da ostvari svojeciljeve ne hajući za ništa osim svoje guzice. No istodobno svaki kompromisni prijedlog doživljava kao znak slabosti. Ako pak zna da će naići na otpor, onda ne nastupa. Uostalom, da je Ukrajina bila 2014. naoružana sa vježbanom vojskom kakvu će imati za 6 mjeseci do ovog rata ne bi ni došlo. Drugo, smatram da je njegov svijet i njegov način doživljavanja sustava i donošenja odluka jako formiran s njegovim članstvom u KGB-u što znači nepovjerljivost prema bilo kome i stvaranje sustava oko sebe poslušnika koji će mu reći ono što on voli čuti, a to nije dobro za političara.
Ali sad je na snazi mobilizacija u Rusiji.
Da, ali koji su Putinovi ratni ciljevi? On je krenuo u rat u Ukrajini uz pretpostavke da će Zelenski pobjeći, da će se ukrajinska vojska raspasti unutar tjedan dana i da će onda u Ukrajinu instalirati svoga poslušnika kao vazala i da će Ukrajina postati satelit kao što je nekad bila. Pri čemu nitko na zapadu neće reagirati, Ukrajina nećedobiti vojnu pomoć jer će Njemačka koja ovisi o ruskom plinu sve blokirati a NATO i SAD će se bojati da ne dođe do nuklearnog sukoba. Sve te pretpostavke su se pokazale potpuno netočnim. On sada želi konsolidaciju stanja na bojištu i zadržati okupirana područja da bi napravio Ukrajinu nefunkcionalnom državom. Jer država koja ne kontrolira čitav svoj teritorij ne može biti članica NATO-a. Za to mu je potrebna mobilizacija kakvih takvih ljudi i radi toga prijeti nuklearnim oružjem. Drugo cilj mu je da taj dio Ukrajine proglasi dijelom Rusije, sada i formalno da bi imao ustavne i zakonske mogućnosti korištenja svih resursa uključujući i nuklearno oružje. Ljudi zaboravljaju da on ne može upotrijebiti bombu na Ukrajinu jer ruska nuklearna strategija i zakon o obrani predviđaju uporabu nuklearnog oružja isključivo ako je u opasnosti Rusija i njen teritorij.
Što god mi govorili, Rusija je organizirana kao država i on za to mora imati zakonski papir. U Rusiji isto kao i u SAD-u postoji mehanizam aktiviranja nuklearnog oružja, ne može on tek tako baciti nuklearnu bombu. U Rusiji postoje čak četiri osobe koje odobravaju lansiranje, a u Americi su tri, ne ide to samo tako mora postojati jasna zakonska mogućnost za takvo što. Ugroženost Rusije. E sada ono što on želi postići s ovim referendumima je da se ovi dijelovi proglase Rusijom što mu onda omogućava ustavne i zakonske mogućnosti korištenja svih sredstava pa i nuklearnog oružja. To je njegova načelna ideja.
I opet dolazimo do nuklearnog oružja?
Bacanjem bombe se ne zaključuje rat, Ukrajina zbog toga ne bi prestala ratovati jer nema izbora. Ako Rusija prestane ratovati prestaje rat, ako Ukrajina prestaje ratovati, prestaje postojati. Oni radi te bombe neće prestati ratovati, nemaju izbora. Ukrajina suočena s nuklearnim genocidom ima pravo napraviti bilo što. Ona postaje žrtva, dobiva svu međunarodnu pomoć, a Rusija u UN dobiva poziciju podivljale zemlje kao sjeverna Koreja. Putin jako dobro kalkulira što radi, želi dovesti Ameriku do pitanja hoće li riskirati nuklearni rat s Rusijom radi bombe u Ukrajini. Ja smatram da će Ukrajina sama napraviti Rusima toliku štetu da mu se to neće isplatiti. Kad je zemlja izložena potpunom nuklearnom genocidu onda su joj sva sredstva dopuštena. Uz to trebamo biti svjesni da nuklearni rat nije samo bacanje nuklearnih bombi, nego i korištenje svih oružja koja u sebi imaju nešto nuklearno.