Samo godinu i pol dana aktualnog direktora javnog gradskog prijevoznika ‘Libertasa’ Đura Deranju dijeli od mirovine. Pitanje je samo uživa li Deranja i dalje povjerenje Andra Vlahušića, koji je najavio ‘proljetno čišćenje’ gdje god ima ovlasti.
Što dakle podrazumijeva i direktorske fotelje tvrtki u većinskom vlasništvu Grada. Jedna od njih svakako je i Libertas.
Đuru Deranji ovo je drugi mandat na čelu gradskog prijevoznika. Direktorsku fotelju izgubio je, podsjetimo, u drugom mandatu Dubravke Šuice, u lipnju 2003. godine kada je naš Grad posjetio tadašnji Sveti Otac Ivan Pavao II. Tih je vrućih ljetnih dana grad preplavila masa vjernika. Dubrovčani su otvorili svoja srca, primili sve putnike namjernike shvaćajući značaj tog događaja koji se ‘jednom u životu’ odvija u njihovom gradu. No, dolazak Pape u tom duhu nije doživio jedan čovjek. Đuro Deranja. Na dan kad je u Luci Gruž održana koncelebrirana misa Deranja je svojim vozačima na linijama organiziranog autobusnog prijevoza iz okolnih mjesta prema gradu propustio napomenuti kako je Gradsko poglavarstvo donijelo odluku o besplatnom prijevozu za vrijeme događaja. I dva tjedna kasnije bio smijenjen.
Smjenjen, ne i iz direktorskog ureda
Šuica je tada za novog direktora imenovala Boža Lasića, a zanimljiva je anegdota kako je tada smijenjeni Deranja zadržao svoju dotadašnji direktorski ured, dok je Lasić kao novi šef gradskog prijevoznika ostao u za direktora neprimjerenom sobičku. Deranja je očito već tada imao viziju svog velikog povrata u šefovsku fotelju, a želja mu se i ostvarila 2009. godine smjenom na čelu Grada. Dvojac Vlahušić-Vićan koji tada preuzima Grad, vraćaju Deranju na čelo Libertasa. Uz veliki ‘come back’ kreću i problemi u ovom gradskom poduzeću. Pod dirigentskom palicom predsjednika Nadzornog odbora, glavom i bradom samog Vićana, kojemu je Vlahušić prepustio ovo gradsko poduzeće, Deranja kreće u otvorene bitke na brojnim frontovima. Posebno je ‘zaratio’ s vlastitim zaposlenicima koji su ga sve glasnije i sve češće počeli prozivati po medijima.
Nezadovoljstvo je eskaliralo 2011. godine zbog jednostranog ukidanja Kolektivnog ugovora, a radnici su tada smatrali kako je štrajk jedino rješenje kako bi iskazali svoje neslaganje s postupcima Uprave. Pregovori su nastavljeni, no štrajk se stalno najavljivao, sve do odluke suda koji je isti i zabranio. Kako bi spriječio curenje informacija u javnost, točnije kako bi ušutkao radnike Deranja je smislio ‘pakleni’ plan – uveo je Ugovor o poslovnoj tajni!
Konavle moje, ili tuđe?
Osim sukoba sa zaposlenicima Libertas se pod vodstvom Deranje okomio i na susjedne općine, s čijim je načelnicima pokušavao dogovoriti veće subvencije za prigradske linije. Nakon brojnih povuci-potegni, i prijetnji o ukidanju linija, situacija se primirila u Primorju i Župi, no Konavle su ostale tvrd orah na kojem je Deranja slomio zube. Zbog nerealnih traženja iz perspektive općine, u studenom 2013. godine Konavle raskidaju ugovor s Libertasom, no kako je postojao otkazni rok od tri mjeseca ugovor je prestao važiti u veljači 2014. godine. No, Deranju je, izgleda odluka Konavala ‘iznenadila’ pa se našao u problemu kako pokriti gubitak u 2014. godini, iako je ugovor otkazan još u studenom 2013. Stoga se ponovno okrenuo ka radnicima od kojih je tražio smanjenje plaća, dok je od općina pokušao za 2015. godinu ‘iskamčiti’ veće subvencije. Ovdje svakako treba napomenuti kako je i sam Deranja Konavljanin, no iz svih poteza koje je povukao moglo bi se zaključiti kako mu je važnija tvrtka nego rodni kraj. U Konavlima se tako za šefa Libertasa uvriježila uzrečica – Konavljanin koji to nije.
Deranja će u Dubrovniku svakako ostati zapamćen i po mnoštvu drugih situacija, a koje su to, pročitajte u novom, tiskanom izdanju DuLista, koji je od srijede u prodaji!