Tko će konačno pustit vodu da miševi odu?

Prošlog tjedna dogodio nam se u Gradu pravi kazin od zastava! Skidalo ih se, stavljalo, mijenjalo, prijetilo i obećavalo! Kružio je i mejl sa značajnom izjavom našeg gradonačelnika "Vlast u gradu uvijek ima onaj čija je zastava, otkako je svijeta i vijeka!" Nije li se nešto slično oko izmjena zastava na zidinama spominjalo i one ratne 1991. godine!?

A u ove naše dane, il' možda rano jednog jutra, osvanule su i zastave ovih „golfera“ sa Srđa. Na nekoliko mjesta po Gradu, pa i ispred Vijećnice. Naravno, naši vrijedni „komunalci“ skinuli su ih brzinski. Po zapovijedi. Bio je to tek veseli performance ono malo čeljadi koja pokušava spasiti što se još spasit da! I hrabro reći što nam se događa. Jer, šanse za spas su nam male.
 
DOKTRINA ŠOKA
 

„Neoliberalni, a zapravo divlji „kapitalizam van svake kontrole vlada svijetom!“ zapisat će Naomi Klein i pojasniti što je to po njoj „doktrina šoka“: „Sistematska pljačka javne sfere nakon katastrofe, kada su ljudi previše okrenuti novoj situaciji, imaju svoje brige i nisu u stanju da brane svoje interese!“ Upravo to se nama događa u ovim ratnim i poratnim godinama, brinuli smo kako ostat živ, dok su nastajali naši novi kapitalisti, po domaći „tajkuni“, a zapravo pljačkaši onog što smo stvarali godinama. Uz njih, domaće lopove, pardon liberalne kapitaliste, do nas su stigli i razni svjetski hohštapleri za pokupovat sve. Pogledajte dokumentarni film „Doktrina šoka“. Obavezno, molim Vas! Bit će Vam puno tog jasnije. Pa i što nam se ovdje, doma događa.
 „Eto vam turizma, korist od njega ima samo stranac, a naš građanin pored svega stoji samo kao odrpanac!“ u istom stilu u stihu zapisa ovih dana Željko Barbarić i pojasni i ovu stranu medalje. O našim života. Ima još jedna, baš cinična, ali sve više bliska istini: Narod je pomalo pobjesnio. Od izobilja! Samo pročeprkaju po površini, a više od pola kontejnera se baci! Zapravo puno tog podsjeća na onu ratnu 1991. godinu; s mora su nas okružili kruzeri, kao nekad topovnjače JNA, a gore sa Srđa, iznad naših glava „liberalni kapitalizam“ žestoko nam prijeti svojim „topništvom“! Prije 20 godina smo se obranili. Hoćemo li ovaj put? Tko će konačno pustit vodu da svi ti miševi odu?!
 
MAJKA OD GOLUBA
 

Ajmo mi u naš đir. Dalje. Vlahu Gasu sam poručio kako ćemo o tiskari kad dođemo do ulice Marojica Kaboge, u kojoj je bila. Još malo, jer pomalo napuštamo kvart Za Rokom. Srećem u điru preko Široke do Sv. Josipa meštra Hrvoja Čikata u njegovoj butigi. Zove i daje mi još jednu legendarnu fotografiju naše novije povijesti! „Evo ti ga! Frano Miš! On ti je sa Svete Marije, a lumpovo je svuda, Za Rokom, po Gradu, pa i po Gružu! E o njem ti imam pričat!“

Al' prije tog lagano prisjećanje na još jedno davno, drago i na žalost i te kako zaboravljeno čeljad Grada. Priča ovog sjećanja ide ovako; starija čeljad još se pamte jedne male žene koja je živjela u prizemlju neke od kuća Iza Roka, zvali su je „Majka od goluba“, a ime joj je Kate Kuce. U tom svom malom stanu imala je i posebnu kamaricu s funjestrom zatvorenom pletenom žicom gdje je držala bolesne golube, kako ne bi izlećeli prema vanka i na ulicu. Stalno bi je viđali na skalinima ispod balkona današnjeg hotela „Pucic“, koji se do nedavno zvao Dubravka, a prije tog, nekad davno Hotel de la Ville. Tu bi pored sebe držala dvije broke vode za golube, u kojima bi se oni kupali, brćkali i gukali na suncu. A kad bi im davala hrane, toliko bi ih se skupilo oko nje da se ona ne bi ni viđela. Tad su golubovi mirno điravali po placi, malo tko bi ih ćero.

Nema više ni goluba! Zadnji ih je hranio „da valja“ stari Salko. Onda su sove preuzele inicijativu. I ne samo sove. Ma nema ni mačaka, ni kučaka, ma nema ni pantagana po Gradu kao nekad. A kako će ih i bit, kad je i čeljadi sve manje i manje.
 
 
Prilozi
– Ovih starih vanjskih zahoda iz davnih godišta još se da nać po Gradu. Još
da neko uspe malo vode….
– Legenda Svete Marije, Roka i Grada Frano Miš s Gružanima!
– I goluba je sve manje, nema više teta Kate za nahranit ih!