„Tigar“

Oslobodilačka akcija Hrvatske vojske „Tigar“ prvotno je zamišljena i planirana od strane generala Nojka Marinovića koji je 12. lipnja 1992. godine na IZM – u izradio Zapovijed za napad.

Budući je temeljena na do tada postignutim velikim uspjesima u borbama s neprijateljem, u njoj su precijenjene trenutne sposobnosti angažiranih postrojbi Hrvatske vojske. Tako je glavna zadaća 1. brigade ZNG bila izvođenje napadnih djelovanja južnim rubom Popova polja, preko prigradskih naselja Trebinja, te izbijanje preko tromeđe BiH, Crne Gore i Hrvatske do državne granice kod sela Bani. Ovom Zapovijedi 145. brigada HV trebala je, prateći 1. brigadu ZNG, ovladati prostorom Glavske i Poljica, a 163. brigada HV iz Plata preko Cavtata i Čilipa trebala je osloboditi Konavle, spojiti se s 1. brigadom ZNG, te u konačnici izbiti na Prevlaku.
Kako je temelj i uspjeh ove akcije bio planiran i u potpunosti ovisio o napredovanju 1. brigade ZNG čijim bi eventualnim neuspjehom ili zastojem u izvršenju napadnih djelovanja cijela operacija bila dovedena u pitanje, uz nenadoknadive gubitke za cijelo područje Južnog bojišta, izrađena je 27. lipnja druga Zapovijed za napad. U njoj je izvršena podjela na više etapa, unutar kojih odustajanje ili neuspjeh naredne ne umanjuje vrijednost i ne ugrožava prethodno postignute rezultate.
Stoga je akcija „Tigar“, o čemu sam već pisala, otpočela djelovanjem borbenih zrakoplova HV po dubini neprijateljskih snaga u 04,50 sati 1. srpnja 1992. godine s bližim ciljem zauzimanja prostora od Vukovića i Zaplanika, preko Golubovog kamena i Vraštice, do Ivanice i visova iznad Župe dubrovačke. Nastavak akcije predviđao je ovladavanje južnim rubom Popova polja i prostorom iznimno važnog sustava utvrđenja na brdima Vlaštica i Drijen. U sklopu već opisanih pravaca djelovanja, 3. Imotska bojna 4. brigade ZNG dobila je jedan od najtežih zadataka ovladavanja širim prostorom Golubovog kamena.
 
GOLUBOV KAMEN – simbol stradanja i pobjede
 

Golubov kamen, u zemljopisnom smislu, označava veliku stijenu koja je smještena neposredno iznad izvora rijeke Omble na nadmorskoj visini od 422 metra, a preko čijeg vrha prelazi državna granica između Republike Hrvatske i Bosne i Hercegovine.
S početkom srpsko – crnogorske agresije na dubrovačko područje postao je zloglasno neprijateljsko uporište s kojeg je, zahvaljujući položaju, agresor kontrolirao i razarao cijelu Rijeku dubrovačku onemogućavajući bilo kakvo kretanje jedinom prometnicom koja je vodila iz Dubrovnika ili prema njemu. Stoga je Golubov kamen, čiji je širi prostor u međuvremenu prerastao u cjelovit sustav utvrđenja i otpornih točaka, postao simbol okruženja i potpune blokade Grada. Osim toga, s njega je u potpunosti onemogućavano snabdijevanje stanovništva vodom i električnom energijom, bez kojih je Grad ostao već prvog dana općeg vojnog napada. Sve do početka oslobodilačkih akcija Hrvatske vojske, polovinom 1992., neprijatelj je s tog mjesta ubijao civilno stanovništvo i razarao brojne privredne objekte i kulturne spomenike.
U sklopu akcije “Tigar” zadaću njegovog zauzimanja, nakon više neuspješnih pokušaja početkom godine, dobila je 3. Imotska bojna 4. gardijske brigade HV, zasigurno najspremnija i najjača postrojba na Južnom bojištu.
 
KONTROVERZE I ZASLUGE
 

Koliko je ovo područje bilo važno za deblokadu Dubrovnika svjedoče i brojne kontroverze vezane za njegovo oslobađanje. Od tog vremena do danas pojavila su se brojna svjedočenja i verzije u kojima su se mnogi trudili sebi pripisati glavne „zasluge“. Ne smijemo zaboraviti da je 10. lipnja 1992. godine Zapovjedništvo obrana Dubrovnika u suradnji sa snagama MUP-a Dubrovnik organiziralo akciju „Orao 92“ čiji je cilj bio zauzeti ovo neprijateljsko uporište, a neuspjehom je završio i pokušaj pripadnika postrojbe za specijalne namjene MORH-a. Naknadno se pojavila i „verzija“ kako Golubov kamen nije branjen budući su pripadnici samostalne oklopno mehanizirane satnije 4. brigade ZNG u međuvremenu ovladali prostorom u njegovom zaleđu, od Zaplanika do sela Uskoplja. Stoga ću u kratkim crtama iznijeti do sada prikupljene i utvrđene činjenice o ovoj napadnoj akciji.
Nakon djelovanja naših zrakoplova, iz Nove Mokošice preko Velike gomile, pripadnici 3. satnije “Imotskih sokolova” pod zapovjedništvom Zdenka Šanića, krenuli su u osvajanje cijelog područja Golubovog kamena koje je bilo iznimno dobro utvrđeno sustavom rovova i otpornih točaka poput Meteriza i Kokotove glave. Trpeći vrlo jaku neprijateljsku topničku vatru, u kojoj su četvorica pripadnika satnije ranjena, skupina koja je ovladala platoom Golubovog kamena već 1. srpnja bila je prisiljena na manji uzmak prema podnožju. Sutradan su nastavljene borbe za Golubov kamen u kojima satnija trpi nove gubitke od dvoje poginulih i više ranjenih pripadnika. U tim borbama poginuli su Branko Kutleša i Vinko Žužul. Tijekom višednevne borbe, bojna je zauzela cjelokupan plato i nastavila napredovanje prema Uskoplju i Vukošu. Na taj način, prekinuta je višemjesečna blokada Dubrovnika i najavljena konačna pobjeda Hrvatske vojske.
U sklopu izložbe „Dubrovnik u Domovinskom ratu 1991.-1995.“ u tvrđavi Imperijal na Srđu, priču o Golubovom kamenu, stradanju, herojstvu i pobjedi, pričaju brojni ratni trofeji koji su Muzeju poklonjeni od pripadnika 3. Imotske bojne. Tu su „čuvena“ neprijateljska strojnica M-84, automatska puška M-70 i dvogled, te snajperska puška CZ M-76, kao i  strojnica M-53 koje su oduzete neprijatelju tijekom akcije. U slijedećem boju ovog feljtona upoznat ću vas s tim ljudima i njihovim sjećanjima te svjedočanstvima.
 
 
Prilog 1.: Pogled na Rijeku dubrovačku s Golubovog kamena
Prilog 2.: Zarobljena strojnica M-84 s Golubovog kamena, poklon Muzeju: Zdenko Šanić – Zebra