Koliko puta ste se našli u situaciji kad nezadovoljno izletite iz nekog ureda jer vam je nedostajao baš taj jedan papir ili kad vas teta na šalteru pošalje na šalter broj 4, iako vas je ona sa šaltera broj dva upravo poslala kod nje? Niti se osjećate kao čovjek niti imate osjećaj da vas itko tako doživljava. Ping pong loptica za koju nitko nema vremena i koja kod svakoga čuje isto: „To ne spada u naš opis posla.“
I lagano shvatite da nije problem u jednom papiru, već da ste se, negdje između šaltera broj dva i četiri, prestali računati kao osoba i postali ste fascikl u pogrešnoj ladici te smetnja u radnom vremenu koje i ovako predugo traje. Ali to nije zloća, bezobrazluk ili nezainteresiranost. Tete na šalterima nisu tu da nam oduzmu dostojanstvo, nego da prežive još jedan dan u kojem se od njih traži da budu brze, učinkovite, točne, nevidljive i emocionalno isključene. Sustav ih je naučio da je sigurnije držati se pravilnika nego čovjeka.
Baš kao i veliki dio svih nas, postale su dio mehanizma, a taj mehanizam nikad ne nagrađuje razumijevanje, već učinkovitost. Čime god se bavili, sigurno velikom dijelu vas sad na pamet mogu pasti primjeri s vlastitog radnog mjesta. Možda ste i sami nekad rekli neku rečenicu s kojom se niste slagali, ali vam je u tom trenutku bila jedina dopuštena. Sustav ne voli pitanja koja izlaze iz obrasca i u takvom okruženju empatija se ne gubi naglo, već se s vremenom troši. I sama se sjećam koliko puta bi starije kolegice na novim radnim mjestima na moj entuzijazam odmahnule rukom i rekle kako ću vidjeti za par godina i doći na njihovo. To se nikad ne bi obistinilo jer sam napuštala svako mjesto gdje se mehanizam pretvarao u kalup.
I nije ovdje pitanje kako promijeniti sustave, već kako u moru njih, unatoč svemu, ne zaboravimo kako biti čovjek. Usput, zaboravljamo kako smo brzi u osudi. Kritiziramo tete na šalterima, medicinske sestre, učitelje, blagajnice i službenike. Rijetko se pitamo koliko su puta samo taj dan čuli prigovor, koliko su puta ponovili istu rečenicu ili progutali vlastitu nelagodu. U toj potrebi da nađemo krivca, često zaboravimo da kritiziramo ljude koji su od tog sustava jednako umorni kao i mi.
Vremenom se naviknemo da je u redu biti grub, nestrpljiv i ogorčen, da je normalno povisiti ton jer „plaćamo uslugu“ te zaboravljamo da su ispred nas samo ljudi, a ne predmeti na kojima možemo iskaliti svoje frustracije. Možda je vrijeme da prestanemo tražiti krivca koji stoji preko puta i počnemo prepoznavati sustav koji stvara uvjete da ljudskost polako nestaje, sustav kojeg sami iz mjeseca u mjesec financiramo i održavamo na životu.
I u svemu tome, moram nadodati, ipak imam drugačija iskustva u kojima sam se susretala s potpunim suprotnostima. S ljudima koji su, unatoč okrutnosti i manama sustava, zadržali pristojnost, strpljenje i često osmijeh. I ne čudi me i to samo zbog jednog razloga, a taj razlog je da nikad nisam nastupila s bezobrazlukom i grubim tonom, čak i onda kad sam možda i imala neke razloge. Naravno, stvarnost bi mi vratila vlastito ogledalo i naišla bih na ljude koji su imali trenutak
vremena za dodatno objašnjenje i savjet kako da i taj jedan papir nabavim bez puno truda i trošenja vremena. I pristojnost nikad nije samo lijepa gesta, već oblik otpornosti, tiha pobuna protiv mehanizma koji pokušava sve ljude ujednačiti u obrasce i tablice. Osmijeh i lijepa riječ nisu znak naivnosti, već svjestan izbor da ne postanemo ono što nas frustrira te da ne dopustimo da nas neljudski sustav pretvori u neljude. I možda se netko sjeti ovih riječi kad idući put predugo ostane u nekome redu, napadne tetu na šalteru ili bude morao pokucati na još jedna vrata jer su papir i formular koji nedostaju presudni; ljudskost ima čudnu osobinu koja se prepoznaje i uzvraća.
