Teo Trostmann Dubrovčanima je poznat zbog aktivnog sudjelovanja i stalnog angažmana na nekoliko različitih društveno-kulturno-umjetničkih polja.
On je profesor, povjesničar, umjetnik, političar, ‘čovjek centra’. Ovo su sasvim dovoljni razloz iza razgovor za duList na kojeg je – rado pristao.
U tekstu kojeg ste nedavno uputili na adresu duLista, ‘Otkrivenje po Ivanu’, ogradili ste se u potpunosti od inicijative don Ivana Grubišića, kazavši kako ste ‘munjevito prošli faze od blage sumnje do totalnog razočaranja u lik i djelo splitskog svećenika’.
– Don Ivan je briljantan intelektualac, s njegovim programom sam se gotovo u potpunosti složio. Ipak sam po prirodi čovjek centra, a on je otišao ulijevo; smatrao sam da je to zato što se udvara splitskom političkom tijelu. No, kako je vrijeme prolazilo, neki njegovi postupci nisu mi se sviđali i nedolično je da se kao svećenik baš toliko okomio na Crkvu, dok druge, daleko veće, teže i ozbiljnije grešnike – ostavlja na miru. Tako da sam imao potrebu reagirati. Radi se i o redu veličina. Recimo da se daje milijardu za Crkvu, koja ima, na primjer, pučke kuhinje, đačke domove, svoje misije i zgrade koje treba popravljati. To je otprilike ta milijarda kuna koliko se odvaja za HRT, iznos koliko se daje za gubitke Zagrebačkog tramvaja, a moglo bi se pogledati i Hrvatski Helsinški odbor ili pak razne nevladine i neprofitne udruge, Gospodarsku komoru, sportske klubove; našlo bi se stvari za raspravu. Kad sam se upoznao s investicijom na Srđu, pričali su nam o trafostanici koja će s tunelom koštati otprilike 300 milijuna kuna Govorilo se i o HE Ombla i njenoj vrijednosti od milijardu kuna. Međutim, znamo iz iskustva da u praksi takve stvari koštaju zaista puno više, odnosno to je nepredvidivo.
Spomenuli ste projekte Srđ i HE Ombla, a vrlo ste aktivno sudjelovali na raspravama tokom predstavljanja ovih projekata. Zašto ste protiv ovih projekata?
– Pazite, projekt Ombla je katastrofa, spada u jedan od projekata koje je postavio Radimir Čačić kao prioritetni, sjećate se Omble, Plomina, cestogradnje… 1930. vi ste mogli u Njemačkoj, Rusiji, SAD-u pokrenuti ‘New deal’ s takvim stvarima i zaposliti veliki broj ljudi. Sjećamo se i kako je Čačić spominjao zaposlenje 300 tisuća ljudi, od čega je na kraju ispalo – ništa. Dakle, velike države, s velikim potencijalima su sposobne to napraviti, a što je najvažnije od svega – to su države koje imaju vlastite državne banke, dok mi uzimamo lihvarske kredite od MMF-a za te projekte koji će na kraju donijeti profit možda nekog drugoj strani, a ne državi. To su i ekološki problematični projekti.
HE Ombla je vezana i uz jedno od bogatstava koje Hrvatska ima, a administracija ne odustaje od takvih projekata kad su jedanput započeti. Ako vas zanima nešto više o značaju vode u svijetu, preporučam knjigu ‘Rat za vodu’ Shive Venanda, a tu je i rad našeg domaćeg stručnjaka Anđelka Brezovnjačkog ‘Mit o vodi’. Hrvatskim vodama se na vrlo slikovit način bavi i stručnjak Goran Šafarek, koji je napravio i lijepu monografiju o hrvatskim rijekama.
Ukratko – jesu li interesi investitora uništili Dubrovnik?
– Neću govoriti o ulaganjima u infrastrukturu, što nam nije rečeno koliko će iznositi, neću govoriti niti što bi to značilo u urbanističkom smislu, no netko tko planira i gradi toliko apartmana i vila određuje koji će tip radne snage dolaziti u Dubrovnik, trajno ili sezonski, indirektno određuje cijene nekretnina i afitavanja, može utjecati na naš razvoj za idućih četrdeset godina, što bi nas moglo dovesti u klopku ako ne uskladimo naše interese s interesima investitora. U Dubrovniku, u zadnjih 50 godina, dogodio se potpuni kolaps. Grad koji je izgledao kao grad iz bajke, slikovnice, pretvorio se u bezličnu aglomeraciju uz prometni kaos. I na zadnje zelene površine kreće se agresivno, nekad smo imali Uvalu Lapad, Gospino polje i Babin kuk, Sveti Jakov, Elafite… Župa i Rijeka su već poprilično devastirane, međutim upravo na primjeru Srđa je narod ustao.Tu se vide dva fenomena – jednodušnost političkih stranaka koje sve pušu u isti rog i čudno ponašanje intelektualaca. Jedni ne vjeruju da se išta može promijeniti, a druge kao da uopće nije briga što se događa oko njih.
Koji su koji?
– Svejedno je. To je stvar politike u Hrvatskoj, no to je i stvar cijele istočne Europe. Citirao bih Macaulaya, engleskog političara i književnika koji 1835. godine kaže: ‘Putovao sam uzduž i poprijeko Indije i nisam vidio ni jednoga prosjaka, ni jednog lopova. U ovoj zemlji vidio sam takvo bogatstvo, tako visoke moralne vrijednosti, ljude takvog kalibra da mislim da nikada nećemo pokoriti tu zemlju, ako ne slomimo samu kralježnicu te nacije, njeno duhovno i kulturno naslijeđe i zato predlažem da zamijenimo njen stari i drevni obrazovni sustav, njenu kulturu, jer ako Indijci povjeruju da sve što je strano i englesko – dobro, veće od njihovog vlastitog, izgubit će samopoštovanje, vlastitu kulturu i postati ono što mi hoćemo, doista savladan narod.’
Mislite li da su nama uspjeli na neki način, ‘odozgo’ slomiti kulturu, način života?
– Mislim da je ovdje riječ o liberalnom totalitarizmu. Znamo što nam je donio komunizam i fašizam,to su pojave koje znamo prepoznati i protiv njih se boriti, a liberalni totalitarizam je umotan u puno ljepši celofan, gdje čovjek ima dojam da je potpuno slobodan, da je tu demokracija, a iza maske toga postoji korporacijska država koja nastoji slomiti vjeru, naciju, stvoriti bezličnu kulturu i koja razbija i obitelj i moral, te čini čovjeka robom hedonizma, egoistom koji se prepušta vlastitim porivima, površnom osobom kojoj mediji mogu lako oblikovati svijest i ući joj pod kožu. Posljedice takvog nečeg mogu biti katastrofalne. Život bez principa je brod bez kormilara. Kad gledamo razloge urušavanja nečeg velikog, uzmimo za primjer Rimsko Carstvo, jedan od glavnih razloga svakako je pad morala. Ako ljudi ne žele raditi, zasnivati obitelji i imati više od jednog djeteta, rastavljaju se, prepuštaju se lažnim vrijednostima, vrlo će se lako dogoditi ne samo moralni, već i fizički bankrot. Veliki sustavi uništavaju uopće mogućnost čovjeka da bude nezavisan. Ako plivaš protiv struje, proglase te ‘reakcionarom’, konzervativcem…
Što je za Vas – Europa? Smatrate li dobrim potezom ulazak Hrvatske u ovaj sustav?
– Ako je usporedimo s nekim drugim sustavom, recimo Kinom, gdje vidimo tisuće godina trajanja, vidimo da se milijardu i 400 milijuna ljudi služi istim jezikom i pismom, ima isti kulturni kod, identitet. Europa ima manje od 750 milijuna stanovnika. Mislim na geografsku Europu, a točno se osjećaju kultura koja je istočno-pravoslavna, kultura germansko-protestantska i romano-katolička. Ti obrasci postoje i kod ljudi koji su ateisti, jer danas među mladima i obrazovanima slabi veza s vjerom. Ti kulturni obrasci postoje u odijevanju, arhitekturi, svjetonazoru, načinu život… A unutar samih europskih država imamo i regije i mikroregije koje su vrlo zasebne. Dakle – Europa je mreža stotina jezika i dijalekata. Sama po sebi predstavlja ‘rogove u vreći’. Možemo biti ponosni na antiku, na uspone Europe, na kršćanstvo koje smo baštinili od Židova, na renesansu i barok… manje možemo biti ponosni na način kojim je Europa kolonizirala druge kontinente, ta Europa, u naponu snage priredila je sebi dva užasna svjetska rata – to su europski ratovi i u toj Europi su se rodili protučovječni fašizam i komunizam. Osobno vjerujem u Europu, mislim da ona pripada nama i mi njoj, ali način na koji smo ušli u nju i kako su se vodili pregovori nalikuje na način na koji smo ušli u Jugoslaviju, na način na koji su naši političari u vrijeme Strossmayera vrlo nevješto sklopili nagodbu s Ugarskom. To je jednostavno pristajanje na diktat, ulazak u nepovoljno vrijeme na način koji je loš. Nama je svakako budućnost u Europi, no da razvijamo i poštujemo svoju individualnost i borimo se za svoje interese, pogotovo naših seljaka, obrtnika ili pak mladih. Ako mi dopustimo ovakav model razvoja, postat ćemo desperativna kolonija gdje mladi i stručnjaci bježe van ili pak traže utjehu u nekim destruktivnim stvarima. Pročitajte knjigu Geerta Maka ‘U Europi’, lijevo liberalnog intelektualca koji je putovao po Europi i govorio o neugodnim stvarima njene povijesti, ali i o tome koliko je lijepa, šarena. Ona je izuzetno bogatstvo.
Gdje je tu sad Hrvatska? Ili Dubrovnik?
-Posljedica drugog svjetskog rata je podjela Europe na američki i ruski dio, gdje je sredina neutralna Austrija i socijalistička neutralna Jugoslavija. Danas vidimo ekonomski jaku Njemačku, koja je oko sebe okupila države Europe, koja je u čvrstom savezu s Francuskom i Rusijom. Ako se kontinentalna Europa održi zajedno, može vrlo lako naći interes s velikim blokovima van Europe. Ako se stvar bude razvijala u tom smjeru, to će biti jako lijepo. A Hrvatska u tom svemu, i Dubrovnik – u situaciji ekonomske ovisnosti, bez banaka i vlastite industrije, nezaposlenošću, krivo postavljenim visokim školstvom i školstvom uopće, problematičnim mirovinskim i zdravstvenim sustavom; ne znam koliko će manevarskog prostora ostati za sačuvati šume, vode, INU i da se spase seljaci i obrtnici. Oslonac na Kineze ili ZERP ne dopušta EU, Rusija bi svoju pomoć uvjetovala betonizacijom obale, na primjer, Mljeta. Izvori sirijske nafte i plina za INU su izgubljeni, tako da će pitanje naše stabilnosti ovisiti o stabilnosti i ciljevima same EU te svjetskoj ekonomiji, gdje je div poput SAD-a u krizi, gdje su ‘muslimanske’ države u previranju, a Brazil, Indija, Rusija i Kina u jačanju. Hrvatska mora obuzdati moralni, demografski i intelektualni pad. Što se tiče Dubrovnika, radi se o načinu vođenja grada. Pravi primjer je gradonačelnik Curitibe Jaime Lerner, koji je uspio riješiti promet u tome gradu, očuvati zelene površine i postaviti stvari na socijalno zadovoljavajuću razinu. Međutim, Lerner je arhitekt, sasvim drugi profil od našeg gradonačelnika doktora, kojega sam otvoreno zapitao zna li za studije koje dokazuju da ljudi koji žive u blizini ili rade na golf igralištima imaju nekoliko puta veći indeks malignih bolesti. Mrtav-hladan, odgovorio mi je naš liječnik da za takve studije – ne zna.
Inače, moramo biti svjesni kako živimo u svijetu gdje nisu jednaki kriteriji za sve. Možemo uzeti za primjer Britaniju, najhumaniju i najdemokratskiju europsku državu, kakva joj je i tradicija. Tvrdim da Gandhi ne bi bio moguć da je netko drugi držao Indiju, ali takva Britanija imala je i svoje negativne tradicije, od Lorda Kitchenera i njegovog surovog postupanja po Africi, pa do rata za Falklande gdje je branila svoje teritorije, vodila legitimni rat ali je i britanska nuklearna podmornica potopila argentinski školski brod iz 1938. godine, Admiral Belgrano, 35 milja izvan ratne zone i 250 milja daleko od britanske flote. Tu su i svjedočanstva Nobelovca Marqueza, koji govori o vrlo surovom postupanju prema argentinskim zarobljenicima. Rat jest takva stvar, poguba ljudske naravi…
Dubrovnik ne smije izgubiti dušu. Jer, veliki talijanski intelektualac Ferrero je definirao američku civilizaciju kao prvu izrazito kvantitativnu, sukladno tome – mi ne smijemo radi kratkoročne koristi uništiti ovaj romantični pejzaž i jedinstvenu arhitekturu. Ne smijemo se odreći ni svog mediteranskog načina života. Moramo misliti dugoročnije, a ne na kratkoročnu dobit.
Na dubrovačkim slučajevima Ombla i Srđ susreli ste puno ljudi, s obje strane priče. Postoji li pozitivna praksa, tko su ljudi – pozitivci?
– Trebali bismo krenuti u pozitivu, navesti dobre primjere. Navest ću Nenada Raosa (ne miješati ekscentričnog brata Predraga), on je urednik časopisa Priroda, vrlo drag i izuzetan čovjek, spomenut ću i našeg biskupa Uzinića kojemu nije ispod časti pomagati mladima da ukrcaju humanitarnu pomoć na kamion za Kistanje, tu je cijeli niz krasnih ljudi, većinom mlađih, koje sam upoznao radeći oko HE Ombla, Srđa, politike… Moja osobna fascinacija je s Markom Mišom Mujanom, kojeg mogu nazvati hrvatskim Leonidom – branitelj i nekad i sad. Tu su i J. Barač, sestre Matović i Pepo Piteša, Rado Pendo, braća Vučićević iz Župe, Đuro Capor, Stijepo Rudenjak, Đivo Bašić, A. Žustra, H. Avdić, E. Bremec. Događaju se i lijepe stvari, no mediji nas truju lošim stvarima. Recimo, Svein Monnesland, napravio je divnu monografiju – ‘Dalmacija gledana očima stranaca’, a sjetimo se dr. Pavune i dr. Slobodana Langa i svega što je radio za Dubrovnik, u kulturi tu je Andro Vidak koji je od Orsule učinio instituciju, A. Seifried koji je pomogao tolikim likovnjacima, Boris Obradović koji je prijavio važni podmorski nalaz, Nestorov koji je dao krv više od 110 puta, Antun Vidak koji je 1991. došao iz Beča braniti Grad, I. M. Vidović – pijanistica humanitarka, CD Vesne Matane (uspavanke za djecu), heroj rada Marin Radulj Titan, dobri čovjek Niko Kučer iz Janjine…
Nedavno ste izdali monografiju posvećenu pedeset godina akademskog rada vašeg oca. Što ona za Vas znači?
– Predstavljala mi je zadovoljstvo jer sam cijeli život radio s ocem. Predočio sam je ljudima da bude u ležernoj i pitkoj formi eseja, ali i da napravim izvatke iz onoga što je naša likovna kritika pošteno odradila u zadnjih pedeset godina. Tu postoje ljudi koji se trude i rade, spomenut ću Ligorija, fotografa Gorana Gudelja, Đura Muhoberca… Dubrovnik je grad prebogatog kulturnog života, no nije Dubrovnik samo grad znanih veličina – imate i samozatajnog Dubravka Kovačevića, koji je pripremio izuzetno interesantnu knjigu o dubrovačkim festanjulima. Ovo je Grad koji živi za kulturu, gdje je recimo pjesnik barbijer Kučar drugovao sa nobelovcima Hamsunom i Shawom, kao poliglot držao i čitao u butizi 2 tisuće vrhunskih djela na stranim jezicima.