Ne krijem svoje oduševljenje rezultatima proteklih parlamentarnih izbora u kojima se u već betoniranom dvostranačju priključila treća snaga.
Hrvatska je naime postala talac negativne selekcije i negativne demokracije u kojoj se ne glasuje za nekoga već protiv nekoga, tj. protiv ‘crvenih’ ili da na vlast ne dođu ‘nacionalisti’. Žrtve smo time podjela iz prošlosti u kojoj je polarizacija društva provedena ekstremistima koji nisu imali značajnu osnovicu u domovini gdje je suvereno vladala stranka centra HSS, nego su te snage bile marionete SSSR-a i Njemačke.
U našoj demokraciji zanemarivo je bilo tko nosi listu, tako da se često biralo između lijevih i desnih komunista. Komične situacije u kojoj su tzv.ljevicu vodili liberali i(ili)tajkuni (Čačić u koaliciji sa pravednikom Josipovićem i demokršćankom Kosor je poseban apsurd) a desnicu pripadnici tajne komunističke policije poput Manolića ili demokršćani tipa Sanader i Pašalić.
Mislio sam da hrvatski narod predstavljaju osebujni demagozi poput Keruma, Bandića, Vlahušića i da jedan skromni, fini i pošteni intelektualac Petrov kojemu u rodoslovlju nema crvenih barona ne može očekivati više od 5 vijećnika, i to mahom iz naše županije.
Još je jedan razlog snage dvostranačja, snaga koja izvire iz sinekura, rodijačkih biznisa, kancelarija i sitnih usluga koje malom čovjeku život znače stipendija, zaposlenje, kredit, mirovina, pomoć u labirintu birokracije, kvalitetna bolnica…
Stranke centra (HSS,HSLS) su u Hrvatskoj nestale, HSP slično tome, te na lijevom centru laburisti i SGEH koji je izgledao moćnim u Dalmaciji. Razloge treba tražiti u trgovini i trulim kompromisima, kupovini ljudi (!), heterogenosti, greškama lidera, neprincipijelnosti, zastrašivanju, djelovanju tajnih služba (i inozemnih), razbijanju na frakcije…
MOST sigurno shvaća da sa snagama koje se temelje na retoričkoj ideologiji dok zajedno sprovode zakone kontra ZERP-a, SRĐ-a (Dubrovački dogovor) ne može biti suradnje; reforma pravosuđa, uništavanje nepotizma i korupcije, reforma administracije za mnoge bi bilo ravno političkoj smrti. Razgovarati treba, ali koliko vjerodostojan može npr. biti Milanović koji nakon 4 godine vlasti sada izjavljuje da je spreman na sve ustupke. Ukoliko je iskren, tu se radi tek o egu i opstanku na vlasti po svaku cijenu. Zato trebamo izvanredne izbore koji mogu samo povećati i udvostručiti snagu MOST-a, a to je dobro i za nas u Dubrovniku i za Hrvatsku.
A onda nas tek čekaju ‘muke ježeve’ sa reformom, migrantima, posrnulom privredom, europskim i svjetskim petljavinama, lokalnim šerifima, demografijom, susjedima, zadržavanjem mladih i obrazovanih, kvalitetnim zdravstvom i spašavanjem umirovljenika i obitelji…