U ovome tekstu se neću baviti osobom gradonačelnika niti aferama Šipan, Lazareti, Revelin.
Neću pisati niti o Srđu i Ombli, mislim da je tu već sve rečeno.
Ono što je bitno jest da polako prolazi vrijeme lokalnih šerifa koji su svoju vlast zasnivali na populizmu (klijentelizmu), demagogiji, nepotizmu, interesnim grupama i dogovorima na rubu zakonitosti (neprincipijelna koalicija tipa ‘Dubrovački dogovor’ ili neshvatljivo SDP-ovo odricanje od socijaldemokracije i forsiranje neoliberalnih HNS-ovih kadrova npr.)
Primjeri ovakvih političara su gospar Jambo, Milan Bandić, Kerum te dr. Vlahušić kao jagoda (ili ljubičica) na vrhu torte sa šlagom.
Zbog čega sam se protivio dr. Vlahušiću i zašto sam odan demokratskom načelu?
Demokracija sama po sebi nije sjajna stvar jer prosječan čovjek je površan, labavog morala i podložan predrasudama i emocijama. Vrlo vješt makijavelist mogao bi sto puta provući mase ‘žedne preko vode’, bogati bi mogli manipulirati medijima i izbornim zakonima, dobri matematičari bi mogli potkupljivatio odabrane grupe u izbornom tijelu.
Nije stvar ni u izreci Abrahama Lincolna da ne možete vući sve ljude za nos dugo vremena.
Stvar je u trodiobi vlasti, odnosno nezavisnosti sudske i policijske vlasti koje se brinu za poštivanje pravila igre, tj. fair playa.
Kao u kultnom westernu ‘Čovjek koji je ubio Liberty Valancea’, dr. Petrov je ustanovio pravila igre koja su na fin način sputala i njega samoga onemogućivši mu, npr. stavljanje nekvalificiranoga kuma na položaj nadzora javne službe ili ga prisilila na očitovanje glede kredita za doktorat ili porijekla imovine za kućicu u gradnji vrijednosti 140 tisuća eura.
Taj isti dr. Petrov je zaslužan za politički ‘odstrjel’ kapitalaca brbljavoga Milanovića i nijemog Karamarka.
I stvar postaje bolja, HDZ vodi europeizirani Plenković a SDP Bernardić koji je odličan student, briljantan fizičar i matematičar koji je imao teško djetinjstvo i oca hrvatskoga branitelja.
I taj Bernardić nije doktorirao na ONO i DSZ, Titu i pčelama, Kumrovačkim školama i dopisnim komitetima.
Bez trodiobe vlasti demokracija je seoski vašar na kojem trguju konjokradice, cirkus bez odgovornosti, tiranija većine koja može završiti Hitlerom!
Protiv dr. Vlahušića nisam bio zato jer on svodi Grad na licitarsko srce i balkansku krčmu zbog masovnoga turizma koji je jeftino prostituiranje Dubrovnika kao dragulja u kruni Hrvatske i Europe, zbog njegove sklonosti da zaobilazi istinu i skače sebi u usta, niti da vadi projekte kao što mađioničar vadi zečeve iz šešira (a nakotili se ti kuneji i na Lokrumu i u upravi).
Jednostavno smatram da Grad mora voditi čovjek sa sustavnom vizijom, kulturan i etičan, makar je donekle pretjeran izraz za naše političare ‘hodajuća laž’.
Da se razumijemo, nije stvar u tome što ja tražim od gradonačelnika megahrvatstvo i megakatoličanstvo, ja bih bio zadovoljan i sa pokojnim Mirkom Kovačom na ljevici ili dr. Hasanbegovićem na desnici (vrlo daleko sam od njegovog nacionalizma!), ali koncepcija političkog i kulturnog Disneylanda mi je odiozna.
Ostaje gorak okus jer doktor od cukara nije poražen na izborima, već imamo dojam da je zakon krojen po njegovoj mjeri, kao što kroje košulje u nekim ustanovama sa različitim dezenima.
Srđ je kao grupa predstavljao liberalne (i lijeve)intelektualce, nikad se nije pretvorio u masovni pokret čak niti među mladima niti među akademskim građanima, tako da je uz dogovor HDZ i SDP bio nemoćan te mu je vezivanje sa konzervativnim MOST-om bio jedina prilika da promijeni otužnu stvarnost.
Kandidati protiv doktora su bili vrlo slabi (Teo Andrić, Mato Franković), gospođa prof. Šuica je nanijela silnu štetu HDZ-u, a SDP je pristao da doktoru ‘drži svijeću’.
Za demokraciju kao i za dobar travnjak treba vrijeme, tj. iskustvo.
Stvari se kreću nabolje. I to je dovoljno za novi početak.
Piše: Teo Trostmann