Najveći problem malih gradova nije nedostatak društvenog sadržaja, kulturnih institucija ili trgovina zbog kojih moramo ići u susjedna veća mjesta po ono što nam je potrebno. Najveći problem malih gradova je prečesta pojava „tuđeg nosa“ u vašem životu.
I ne mislim na dobronamjerni interes kao što su topla briga susjede treba li vam što iz lokalne trgovine i ima li vam tko pričuvati dijete, već onaj „nos“ koji zaviruje gdje mu nije mjesto, koji sve zna, sve vidi, sve pretpostavlja. „Nos“ koji zna dinamiku svakog vašeg odnosa, zna je li vam brak dobar, zašto nemate i kad ćete imati djecu, gdje ste trebali dobiti posao i zašto vaša svekrva ne priča s vama.
Taj isti „nos“ pozdravit će vas s osmijehom na licu ispred zgrade, a za pet minuta ispred njega će biti oblak dima iz već treće cigarete koju je zapalio uz kavu na kojoj trećoj osobi priča vašu cijelu životnu priču. Nebitno je li možda čak i sami ne znate neke dijelove te priče jer naravno, čista istina nikad nije dovoljno zanimljiva. Shvatite ovo kao začine bez kojih nijedno jelo ne može biti dovoljno ukusno za poslužiti gostima koji su se danas našli kod vas na ručku. U takvim gradovima privatnost ne postoji kao pravo, već kao privilegija koju možete dobiti jedino ako ostanete potpuno neprimijećeni, a budimo realni, zar je to uopće moguće? U takvim gradovima svaka vaša odluka prelazi put od vašeg kućnog praga do tuđeg jezika brže nego što vi sami stignete razmisliti jeste li donijeli ispravnu. I ne samo da prelazi, već se usput presvlači, dotjeruje i nadograđuje (začini, već sam spomenula). Dok se ista ta priča vrati natrag do vas, igrat ćete glavnu ulogu sapunice koja nadmašuje avanture jedne Esmeralde, Rubi ili Marichuy. Na koncu, osjećat ćete se kao statist u vlastitoj priči. I ne bi ovo bilo ni upola žalosno da isti taj „nos“ nema vlastiti životni nered kojega pokušava sakriti od tuđih pogleda, a kroz dane hoda s kilogramima neriješenih životnih problema, starih uvreda, neostvarenih želja, zaboravljenih potencijala i ladica prepunih neizgovorenih riječi koje ga svaku noć pred počinak podsjete na nezadovoljstvo s kojim se mora probuditi i idućeg jutra. Upamtite, svaka njihova izgovorena riječ nije ništa drugo nego odražavanje njihovog unutarnjeg kaosa, strahova, frustracija i ljutnji s kojima ne znaju rukovati.
Dobro pamtim riječi jedne prijateljice: „Svatko od nas ima svoj shit show“ (unaprijed isprike na vokabularu, poneke izraze doista nije moguće zamijeniti, a ne promijeniti jačinu poruke).
I možda je upravo to razlog zašto im je vaš život postao usputni hobi, jer i sami imaju jedan kaotičan ljudski show.
I za kraj, dok vi i dalje trošite zalihe energije objašnjavajući već objašnjeno, zaboravljate da ljudi često ne žele čuti istinu, već trač i to dobar trač. Svoje istine držite za sebe jer biseri nikad ne mogu opstati u tuđem blatu. Tamo gore, postoji netko tko nas sve gleda i jedino Njegova mjera je prava mjera. A ako ste već postali jedna Esmeralda ili Marichuy, sjetite se da one možda i jesu imale tragične epizode života, ali uvijek je postojao jedan trenutak u kojem je svaka od nas onako tiho poželjela biti poput njih, zar ne?
