Naša čitateljica podijelila je s nama priču o bolnim i mučnim porodima, te tužnom gubitku djeteta. Emotivna i bolna, ova priča zaista svakog ‘stegne za srce’, no uz nju čitateljica prilaže i svoje dojmove iz dubrovačke bolnice, za koju je – puna riječi hvale.
Prenosimo njezino svjedočanstvo: #prekinimošutnju
Evo, možda nije za dubrovačku bolnicu, ali jest – radi usporedbe. Rodila sam sina 2010. godine u Vinkovcima, imala ‘vezu’ u bolnici, a mali je imao 4090 g. Popucala sam prilikom poroda, šivali su me sat i pol nakon poroda bez anestezije.
Bol koju sam osjećala je neusporediva s boli koju sam imala kad sam rađala i to je trajalo nekih 30 minuta, kao stoljeće je meni izgledalo…
Dvije godine poslje sam bila trudna 17 tjedana i beba mi umrla od 7sedam sati ujutro – kako sam došla u bolnicu su mi davali injekcije do 20 sati, izazivali umjetne trudove, povraćala sam svakih 30 sekundi i imala stolicu paralelno s tim. Ni vodu nisam mogla popiti da ne povratim. Tako iznemogla sam u 20:30 rodila svog mrtvog sina i onda su me odveli u ambulantu bez anestezije mi strugali maternicu… Da mi je onda bilo umrijeti. Danas kad se sjetim, zlo mi dođe što nisam skupila zadnji atom snage da opalim šamar nekom.
Treće, to jest četvrto dijete, svoju curicu sam rodila u Dubrovniku i oduševljena sam osobljem, od sestara do doktora. Sve je prošlo tako divno da bi odmah poželjela doći opet. Ovim putem želim ih puuuno pozdraviti i zahvaliti im na svemu.