Pozitivac 2012. godine, po izboru čitatelja duLista, je župski humanitarac Antun Žeravica!
Čovjek koji je kroz svoj privatni život i rad u široj društvenoj zajednici od samih početaka poznat kao osoba vedrog duha i energije koja ga pokreće u svakodnevnim životnim situacijama. Također, iznimno je ponosan na vlastiti uspjeh, naime, Antun je na završnoj godini studija Sestrinstva na Sveučilištu u Dubrovniku. Od postavljanja ankete za izbor, Antuna prate riječi hvale naših sugrađana i pozitivan odjek, te je njegov odabir na kraju bio – sasvim očekivan. Antun je podijelio svoja iskustva u volontiranju i osjećaj nakon dobivene nagrade, te reakcije na osvojenu nagradu.
Kada ste prvi put vidjeli da ste nominirani za nagradu Pozitivac godine 2012. duLista, kakve su bile Vaše reakcije – jeste li očekivali nagradu?
– Nisam znao niti da sam nominiran. Kad sam pogledao prvi put anketu, vidio sam tko je nominiran i i rekao sam – ma nema šanse da ja budem, obzirom na kandidate. Onda me je sestra zvala na posao i rekla mi je da visoko kotiram još od prvog dana, vidjela je, za razliku od mene, postotak, kojeg sam valjda odmah “uhvatio”. Lijepo je biti izabran među svim onim pozitivcima – sportašima, kulturnjacima i slično. Super mi je to što ste birali ljude iz različitih branši.
Titulu takve vrste lijepo je dobiti, jer kad idući put budemo volonterski tražili pomoć, za humanitarne projekte, uvijek ću moći priložiti vašu nagradu kao “jači adut” za ponuditi i uvjeriti nekoga. Ta mi nagrada i osobno, a i za humanitarce, puno znači. I za udrugu “Hvala što postojiš”, nakon ovoga, sigurno ćemo dobivati još pomoći.
Anonimno i diskretno
Velik broj ljudi zna za udrugu”Hvala što postojiš” i pomaže vam, a velik dio Vašeg života temeljen je na volonterskom radu. Koliko je, po Vašem mišljenju, jaka želja kod ljudi da postanu volonteri?
– Evo, kao primjer, obitelj kojoj smo zadnjoj pomagali – uspjeli smo skupiti dovoljno odjeće te hrane za sigurno dva mjeseca. Odaziv u tolikom broju nisam očekivao. Sve smo napravili preko Facebooka. Inače često skupljamo hranu i robu za djecu. Trenutno imamo prostor pri Općini Župa dubrovačka, a prije sam ja to skupljao u svojoj staroj kući, no sad su nam to omogućili.
Udrugu smo registirirali prije godinu dana, a postoji već dugo, dugo, volonterski, entuzijastično. Inače, članovi te udruge sve što rade, rade diskretno, anonimno, ne žele se isticati, upravo zbog toga im, kao i župskim darivateljima krvi, treba dati nagradu – baš zato što je ne traže. Dakle postoji dugo, godinama, otvorena je za sve i svi mogu doći, pokucati na vrata, sudjelovati, pomoći… što god žele. Pretežno to ljudi i rade. Uzmimo ovo za primjer, netko je kupio novu perilicu za rublje, pa nas zove da bi poklonio staru, što onda mi preuzimamo i nalazimo onoga kome treba. Naravno, sve ostavljamo u anonimnosti, jer to nisu stvari za javnost. Otkrivanje socijalne situacije onih kojima je pomoć potrebna se ne radi, tu su djeca koju mogu zezati u školi zbog toga i slične neugodne situacije koje mogu proizaći iz tog. Otkad smo mi krenuli, nama ljudi non-stop dolaze. Ne znam, to je nevjerojatno i fantastično! Svako tri, četiri dana netko me zazove sa željom da se uključi. Mi uvijek naiđemo na nekoga tko želi pomoći, a nalazimo i ljude kojima treba pomoć.
Čini se da je 2012. bila najaktvinija godina volonterskog rada. Kako to objašnjavate?
– Krenuli smo u dosta projekata, medijski smo dobro pokrivani, imamo Facebook i eto, dogodilo se što se dogodilo. Prije smo radili u potpunoj anonimnosti, a sad smo registrirani pa nas je i više u javnosti. To je to. Prije smo se organizirali i skupljali između sebe, preko mobitela, našli bismo se i donijeli potrebne stvari. Napravio bi se fenomenalan rezultat, jer bi došlo ljudi.
Sve se mijenja na pozitivno
Dakle, Vi definitivno imate volontiranje “u krvi”. A po struci ste medicinski tehničar. Kako spajate ta dva radna iskustva?
– Radio sam na odjelu psihijatrije sedam godina, a sad sam evo već godinu dana u šok sobi. Smatram da treba mijenjati radno mjesto, pogotovo kad si na ovakvom mjestu. Mislim da je sedam godina bilo dosta u takvoj instituciji, to je jedan od težih medicinskih poslova. Lakše je raditi s ljudima koji su fizički bolesni, nego mentalno, radi atmosfere, s njima ne znaš na čemu si. U šok sobi radim fizički dosta teži posao, međutim, meni je lakše. Jednostavno imam interakciju s ljudima, što je meni osobno bolje i lakše.
Kada pogledate 2012. godinu unatrag, sve vaše ideje, projekte, reakcije ljudi, do koje točke dolazite?
– Godina je bila odlična, unatoč “smaku svijeta”. Osobno mislim da je taj smak svijeta bio u smislu promjene u ljudima, čini mi se kako su se svi otvorili jedni prema drugima, nema više glume, vidim da se sve mijenja na pozitivno. Možda je potrebita promjena u tome da se postaviš prema svima pozitivno, pa ćeš pozitivu dobiti i natrag.
Imali smo ideja i svačega, izrodilo se dosta stvari koje će se nastaviti i u 2013. godini. Niti jedna ideja iz 2012, nije propala, sve su eventualno odgođene kad budemo imali vremena. Dapače, ideje se više razvijaju kad se malo “puste”. Ljudi su fenomenalni. U Gradu je najlakše reći, mi smo ovakvi ili onakvi. Ma ne, ljudi jednostavno još uvijek imaju osjećaja, još uvijek ima ono nešto u ljudima što ih vodi ka volontiranju. Pogledajmo samo volonterski centar Dubrovnik, s kojima i mi surađujemo, pa to je fantastična organizacija okupljenih ljudi koji su u potpunosti vođeni entuzijazmom.
Kad ste spomenuli suradnju s Volonterskim centrom Dubrovnik, koliko često imate zajedničke projekte po pitanju pomoći drugima? Gdje je Dubrovnik po pitanju volontiranja?
– Nedavno smo bili na nekom sastanku na kojem je bilo rasprave o volonterizmu u smislu svih zanimanja – to je ono što bih ja volio. Smatram da volontiranje može spasiti i grad i državu, pa i svijet od krize. Kako? Da svatko ima kulturu volontiranja, od pojedinaca do tvrtki. Uzmimo u obzir da volontira neki doktor, neke službe koje pomažu ljudima. On na primjer, odvoji četiri sata svog tjedna za pomaganje, beskompromisno, isključivo zajednici. To bi svakako pomoglo zajednici, međutim, to je još uvijek točka do koje je teško doći, ali – nije nemoguće. Gdje bismo došli da svatko tako razmišlja. Jedna stvar pokreće drugu, a još uvijek malo ljudi volontira. S tim da svaki volonter za sobom povuče još njih, te se tako konstantno, makar jednokratno, povećava broj.
Na tom predavanju baš smo komentirali neki grad u Americi gdje je volontiranje širi i ozbiljan dio društvene zajednice. Gdje smo mi sad? Na super poziciji, a tko zna što će se tek dogoditi za, na primjer, pet godina.
Darivatelji ne traže nagradu
Najpoznatije volontersko udruženje u kojemu ste aktivni su darivatelji krvi, poznati u Hrvatskoj, uvijek s rekordnim rezultatima akcija. Koji je razlog da upravo vaša organizacija ima toliko uspjeha?
– Smatram da su volonteri darivatelji krvi najhumanija organizacija koja može doprinijeti zajednici, najbolji poklon koji čovjek može pokloniti čovjeku. Darivatelj krvi ne traži nagradu. A stvar je u tome da im itekako treba dati nagradu, baš zato što je ne traže. I zato hvala svim volonterima.
A stvar je u tome da, ako ne možeš iz nekog razloga dati krv, strah te je ili ne smiješ, uvijek možeš pomoći na drugi način. Dakle, naši volonteri lijepe plakate, šire riječ. Ako dođete u udrugu, dobijete neki posao i na taj način pomažete, te ste također volonter davatelj.
Svake godine sve nas je više darivatelja krvi. Već dugo vremena ne padamo na broj ispod sto doza krvi na svakoj akciji i po tome smo na hrvatskoj razini u samome vrhu. Tu su naravno aspekti kao što je broj stanovnika u Župi, koji svake godine raste, a i primjerice, od ukupnog broja ljudi koji daju krv u Župi, dosta ih dođe iz Mokošice ili drugih dijelova grada.
U akcijama darivanja krvi, atmosfera je najbitnija. Imate li neku priču koju biste podijelili kao poticaj ljudima koji se još nisu iskušali u darivanju krvi, da ih potaknete?
– Ljudi nisu svjesni da treba darivati krv, dok im ne zatreba. Doživio sam toliko scena da jednostavno nikad neću moći to zaboraviti. Evo samo jedan detalj – jednom mi je neka žena poslala poruku kako je, zahvaljujući darivateljima krvi, postala majka, jer je transfuzija spasila pri porodu. Zahvalila nam se na majčinstvu, svim volonterima. Onda, kad sam slao pozivnice za darivanje krvi, na svakoj sam isprintao tu poruku, jer u biti nitko ne zna čija je doza spasila njen život. Reakcije su bile fantastične, velik broj ljudi je pošao doma jer nije bilo dovoljno vremena da bi svi u dva dana darivali krv. To su po meni priče po kojima bi se mogli pisati filmovi. Darivanje krvi djeluje na čovjeka, diže mu energiju. I zbog toga svi volonteri zaslužuju jedno veliko hvala.
Radeći ovu anketu na web stranici, mogao se primijetiti velik odaziv, “feedback”, ljudi koji vas podržavaju. Često su se na Facebooku mogli vidjeti komentari podrške vama, čime to objašnjavate?
– Time da sam napisao na Facebook svojevrsnu zahvalu ljudima koji su me nominirali, dakle vama, te ljudima koji su me podržali. Mislim da je to izrodilo dodatnim “lajkovima”. Stvar je u tome da nitko od nas ne može uspjeti sam, ja sam uvijek imao pomoć drugih ljudi. Ako imaš neku ideju i pokažeš je drugima, ideja im se svidi, automatski se rađa pozitiva, dobar “feedback”. Zato mislim da je tako odjeknulo. Čim ti netko vjeruje na nekom projektu, to se aplicira na druge stvari. Od druženja i priča u našoj volonterskoj udruzi, pokretanja ideje, realizacije. Kad u takvim stvarima uspijete, dalje se stvara sve više pozitivnog odjeka, kako u zajednici, tako i u medijima. Stvar je društva i kako te društvo predočuje. Kad se rodi pozitiva, nema više ni kukanja ni plakanja, sve se radi s osmijehom. Kad se sve radi s osmjehom, ljudi više dolaze s pitanjem “kako ti ja mogu pomoći?”. Znam dosta ljudi, radio sam na puno mjesta i često izlazim van, okružen sam pozitivnom energijom i ona me dalje tjera na rad. To je jedini način kako bih mogao nešto uspjeti. Voli društvo i među ljudima sam.
U svakom danu tražim energiju
Ljudi vas doživljavaju kao izrazito pozitivnu osobu, što je potvrđeno i osvojenom nagradom. Kako “skupljate” Vašu pozitivnu energiju?
– Mislim da mi je dosta pomogla i činjenica da sam radio na jednom od najgorih odjela psihijatrije na Jankomiru, gdje su slučajevi pacijenata zatvorenih po trideset i više godina. E tamo treba živjeti. Tamo sam prikupio životno iskustvo, tako da svaki dan gledam kao pozitivan, svaku sitnicu u njemu, svaki razgovor s ljudima. U svakom danu tražim energiju i nemam umora. Smatram da ne mogu reći nešto tipa “ajme, ja ne mogu”, kad vidim neke stvari. Smatram da je energija nepresušna i da ti je zapravo nitko ne može isisati, osim ako ti to sam ne dozvoliš. Svaki dan je novi način punjena baterija. Netko može imati loš dan koji može trajati pet minuta, nekome pet dana, nekome pedeset dana. Bitna stvar je ostaviti energije za sutradan, kad ti ne bude dobro. U životu se često događaju tragedije, a svi moramo naći kanale kako ići dalje. Jučer je prošlost, a sutra još nije bilo. Ljudi zaboravljaju i prirodu kao bitan faktor zdravlja. Da ne znam od čega boluješ u prirodi si automatski zdraviji.
Je li Vam se ikad u životu dogodilo da niste stigli dovršiti neki projekt?
– Naravno, jer mi volonteri uvijek imamo toliko ideja koje stoje, koje su tu. Ali neće biti nedovršene, samo eventualno pauzirane. Bitno je napraviti stvar do kraja. Naravno, ako smo mi volonteri obećali nekome nešto napraviti nešto za mjesec dana, napravit ćemo, ali ako nema roka, ima vremena. Bitno je da imamo volju i želju za to. Evo guvno, završit ćemo ga u još dvije, tri akcije, malo smo pauzirali radi vremena, blagdani i to. Ali već se priprema i otvaranje, a i guvno je stvar budućnosti, svih akcija i događaja u Župi, nešto trajno. Nije to mali projekt, pomoglo nam je dosta ljudi, od Općine do Timberlanda. Ljudi vole akcije jer se druže na njima, prvi korak je najteži, a dalje je sve lako. Uzmimo to guvno, umjesto da svake godine odnosimo i donosimo, rastavljamo i sastavljamo binu, napravili smo ga. I sad je tu za sve buduće generacije i buduće nove projekte. Zajednički smo jači. Ovim projektima aktivira se šire područje.