„Naš grad što lî na ruci sveđ držiš ga sa svim što u njemu je, dunkve i sa mnom, ja ti cić toga ko u bumbaku, kad zaspim, mirno spim i svunoć, sve do zore spavam ti kako tić, i zato neka tâ te ruka na kojoj Grad naš držiš ne zaboli nigda, nigda, nigda“ završni je stiha iz prelijepe pjesme Luka Paljetka „Tihi noćni razgovor tete Áne s njezinim i našim parcem svetim Vlahom“ iz 1994., koja nam pokazuje tu vječnu povezanost svakog iskrenog stanovnika Grada sa našim parcem.
Iz tiskanog izdanja 3. veljače 2016.
„Veljača nam evo stiže, Sveti Vlaho sve je bliže!“ reče se, jer Dubrovnik i Sveti Vlaho jedna su duša. Zapisano je nekad davno i kako „familija cijela od Mljeta do Konavala gosti su nam toga dana!“ ma z svih okolnih krajeva dolazi čeljad na Festu, svetkovinu Sveto Vlaha, „vijore se barjaci, brgatski, župski, svilen i mekan, crven i žuti, Sveti Vlaho sve vidi, sretan je, s Mira šuti!“
Čuvar naših usnulih duša
Nikad i ništa se u Dubrovniku i njegovoj okolici nije ni započinjalo, ni dovršavalo bez poziva Svetog Vlaha. Kroz stoljeća će se ponavljati taj poziv, kao neka magija, ali i kao zaštita i kao motivacija, tek s malim izmjenama kroz sva ta stoljeća iza nas, kad god bi što god ugrozilo Grad. Slova S.B. bila su obilježje onog sklada vjere i grada smještenog između zemlje i neba, kao što je i ovaj Grad kojeg štiti i koji štuje Svetog Vlaha „otvoreni dlan pod zvijezdama“. Grad, čudo kroz stoljeća, nakon i zbog jednog čuda jedne noći davne 972. godine uzeo je Svetog Vlaha za svog zaštitnika. Od te godine zaštitnik i stjegonoša – konfalun Dubrovnika je taj sjedobradi starac zamijenivši dotadašnje zaštitnike mu, svece Srđa i Baka, od kojih kao spomen ostade tek naziv brda iznad Grada. Kip Svetog Vlaha polako je, kako se Grad gradio, zauzimao svoja mjesta na Mirima mu, ali i na novcu mu, na svakom pečatu, na barjacima utvrda i brodova, ali i na topovima, zvonima, pa čak i na onima koji vrijeme mu otkucavaju, Zelencima, Maru i Baru. On je jedini lik koje su stari Dubrovčani ikada stavljali u svoj grad. „I taj starčić sigurno šeće usnulim Gradom, skalinima pustim, miluje Mire, ulice tihe, dobrotu svoju Stradunom pusti i spava Vlaho, diše sa Gradom, snovi mu šeću kupama starim, blagoslov sipi s njegove usne i čuva naše usnule duše“ zapisat će još kao „osnovac“ o našem Parcu Matko Saltarić u zbirci dječjih pjesama nazvanoj „Nad Gradom bdije“ objavljenoj 2001. u izdanju dubrovačko ogranka „Matice Hrvatske“.
Festa nekad…
Gospa Kandelora ga dan prije, 2. veljače najavi, a on kao bura, koja ga često na njegov blagdan prati, siđe dan iza, 3. veljače u svoj Grad, očisti ga, vrati ga u sklad i red. Festa je već u vrijeme prvih godina Republike započinjala na Kandeloru, ili Svijećnicu, u zoru uoči blagdana Svetog Vlaha. U parčevoj crkvi služila bi se jutarnja misa na kojoj su se blagoslovili kruh i smokve, a u devet sati Knez bi sa senatorima i ostalim plemstvom sjeo pred Dvor, gdje bi pred njega izašlo dvanaest žena ili djevojaka, zvanih trznice, jer su sve bile pekarice. One bi sa sobom donijele zastavu na koplju, na kojem bi bile dvije gostarice, dva staklena vrčića s vinom i maslinovim uljem, dva kolača kruha za umakanje u bijelu kavu, te po koji vijenac sočiva. Na glavama su imale košic punu pogačica od pšenično brašna okićen maslinovim grančicama. Sve je to simboliziralo obilje i mir, sklad i blagostanje, a susret bi sa Knezom završavao kolom uz zvuk narodnih glazbala. Sam blagdan Parca najavila bi zvona svih gradskih zvona, Knez sa svojom pratnjom, članovima Malog vijeća, vlastelom koja su navršila 50 godišta, te raznim uglednicima i predstavnicima tadašnjih stranih država pošao u Katedralu. Pratili su ih trubači i zduri, odjeveni u crveno ruho boje maka, jer cvijet maka u Dubrovniku se zvao – zdur. Tada bi počela procesija. A popodne bi se održala smotra svih vojnih postrojbi, jer na Festu bi stigle postrojbe iz svih dijelova Republike, a nakon smotre započeo bi ritualni boj između Velikog kapetana i Protukapetana, u kojem bi Veliki kapetan uvijek pobijedio, te završno Knezu predao oglas „Naši su pobijedili, sve je mirno, nema poginulih!“ Bila je to igra zemaljskog i nebeskog, čovječno i božanskog, trenutno i vječnog. Kao i svih ovih stoljeća.
Grad u odsjaju svečeva oka
Obilježja Feste su golubice, trombonjeri, festanjuli, grličanje, barjaci, puk u procesiji… Događaj je to puka dubrovačkog kada se ono drevno i ono suvremeno, ono sveto i ono profano i pučko stapa u neki zanos okupljen oko trajnih kolektivnih mitologema; Sloboda, Mir i Sklad. Kroz stoljeća, do danas, kad opet za Feste puka dubrovačkog zavlada neka gordost, ali i ljubav i neki novi osjećaj slobode i sklada kojega je sve manje. Festa Sveto Vlaha festa je slobode, dostojanstva, postojanosti. Sveti Vlaho je naš zaštitnik, on nas „leda, mazi i pazi“ i Grad se „kupa u odsjaju svečeva oka“ sa mnogih mjesta njegovih zaštitničkih Zidina, Mira kako bi rekla čeljad mu. A on, naš Parac, on je „ponosan, svet, dostojanstven i stamen“ i njemu se stoljećima već upućuje molba da i dalje „uz pomoć Neba i Zidina“ čuva naš Grad, taj naš i njegov Grad kojeg čuva na svim utvrdama i ulazima u njega u svojoj glatkoj kamenoj ruci, stoljećima već. Kule Grada su mu ruke, crkve rada oči, a Zvonik mu je srce. Na svim tim kipovima i slikama naš Parac mirno stoji, odmara se. Smješka nam se taj sjedobradi starac dok gleda nas i svoj Grad. Mučenik je bio za svog života, ali sada nas s Neba sa osmijehom i gleda i čuva. Nije bez razloga na Pločama, istočnom ulazu u Grad, uklesan na kamenu natpis na latinskom jeziku „Daleko vam kuća divljaci! Nikoga se ne boji ova tvrđa, koju grije dah svetoga starca!“ On je zaštitnik Grada i čeljadi mu, ali i kao neki dragi dundo, ili nono možda, starac koji nas voli, blizak nam je, u njega se ufamo, vjerujemo mu, jer on čuva nas i Grad. Posebno ga vole djeca Grada, jer on je star, a starci su djeci najbliži. Legenda kaže, ako joj je vjerovat, kako je u stoljećima dok čuva naš Grad znao u zlatnom plaštu i prošetat Gradom svojim. A jedna druga legenda o njemu će reći kako je naš Sveti Vlaho volio i jabuke jesti, te kako je imao i kućnog ljubimca, nekog kanarinca.
Slavimo mi našeg Parca
Sjedi Sveti Vlaho samo na jednom kipu na Zidinama, onom na utvrdi Puncijela pored Vrata od Pila. Iz epigrama „O svetomu Vlahu“ Đura Ferića (1739. – 1820.), po kojem se zove jedna ulica Iza Roka, čitamo: „Zašto svetoga Vlaha u tri ja slike vidim? Tu sjedi, stoji tu, kleči pak onamo on? Uspješno to je netko objasnio; grešan dok malo dubrovački bje puk pobožno živeći sveđ, sjedeći molio on je i sve što za taj je narod tražio, to u hip pružio njemu je Bog. Ali kad stadoše teže griješiti molio s nogu on je i čestokrat bi odbit mu molitve glas. Otkako zločini se namnožiše klečeći moli, al’ molbom poniznom tom uspjeh ne postiže baš.“ U svojoj propovijedi za vrijeme Feste 1760. godine znani dubrovački franjevac Sebatijan Slade u crkvi Sv. Vlaha održao je zanimljivu propovijed, koju je zapisao tadašnji francuski konzul u Dubrovniku Le Maire: „Gospodo, čemu vam služi što u ljetopisima vremena tražite dobročinstva svoga zaštitnika Sveta Vlaha. Vi tamo tražite nešto što je on već napravio za vaš grad, vi tamo tražite njegova prošla dobročinstva, a ne vidite da vi stalno pred očima imate čudo njegove zaštite. Pa nije li on, i to samo on, onaj koji čudom održava jednu državu bez ljudi i bez vojske, zar nije on onaj koji pomaže jedno vijeće bez mudrosti, činovnike bez znanja, kasu bez novca, upravu bez moći i narod koji ne zna za vrline i poslušnost!“ Imao je zbog te propovijedi fra Sebastijan problema i kritika tadašnjeg plemstva i vlasti, al’, rekao je što mu je bilo na duši tadašnjim političarima. Za vrijeme Feste mnogi su tu za odat čast našem Parcu, neki bi da ih vidi, bar na tren, a mnogi su tu da se i njih vidi. Tako je i u ova naša vremena. Poruke su ovo koje vrijede i za ove naše, današnje dane. Ipak i unatoč svemu, slavimo mi našeg Parca znanim nam riječima „Živio Sveti Vlaho!“