Blagdan sv. Andrije, zaštitnika istoimene župe u Dubrovniku, slavi se ovog petka, 30. studenog euharistijskim slavljima u župnoj crkvi na Pilama.
Župa, Suburbium ad Pilas, posvećena sv. Andriji – apostolu, sa sjedištem samo pola milje zapadno od gradskih zidina, ove godine slavi čak petsto godina, od osamostaljenja kapelanije i proširenja župske crkve.
Godine 1512. ustanovljena je kapelanija u preuređenoj predromaničkoj crkvi sv. Andrije na Pilama, a njezini su kapelani skrbili za vjernike na području od Orsule do nadarja ?kod Tri crkve?. Na tom području gradili su se tijekom 16. i 17. stoljeća brojni ljetnikovci i obiteljske kapele. Župna kuća se nalazi tik do crkve sv. Andrije, a građena je od 1893. do 1894. godine.
Župnik don Jozo Njavro priča nam o gusto naseljenom prigradskom naselju oko crkve sv. Andrije, s brojnim gospodarskim i društvenim objektima kao što su hoteli, škole, domovi…
– Na tom mjestu smješteno je pet ženskih redovničkih zajednica, jedan dom za umirovljenike, škola za djecu s posebnim potrebama na Ilijinoj Glavici, Dom za nezbrinutu djecu Maslina, ženski đački dom, tri srednje i dvije pučke škole, te međunarodni centar hrvatskih sveučilišta – ističe don Jozo.
Luneta iznad vrata – novost crkve
Povijest crkve počinje 1286. kada se spominje po prvi puta u arhivskim spisima. Gradnja crkve dovršena je 1349. godine, a današnji oblik crkva dobiva nadogradnjom 1512. godine. Čim se dođe na mali trg ispred crkve, opaža se novost – naime, crkva je na pročelju dobila novu lunetu, volat iznad vrata.
– Tu unutra prije je, tamo negdje 1935. godine, bila Scatollinijeva freska, koja je nažalost bila toliko oštećena da su se likovi jedva raspoznavali, podloga se mrvila, te je bilo izrazito teško obnoviti. Plan je bio da se napravi mozaik, međutim, radi se o par stotina kilograma materijala pa je to bilo problematično, tako da se na lunetu stavila slika napravljena na drvetu od barke. Slika je otporna na sve vremenske uvjete, a dodatno smo stavili i staklo da se ne bi oštetila, jer se tu stalno djeca igraju, pa da ne bi bilo udaraca lopti i svega. To je ipak jedna prekasna umjetnina – ističe don Jozo.
Crkva postaje župna 1512. godine
– Zanimljiva stvar je kako se pred sto godina ova crkva htjela proširivati i projekti su pripremljeni. U to doba, put kraj crkve bio je glavna prometnica od Grada do Gruža, od luke do luke. Na tom putu nalazile su se crkve sv. Luke, sv. Nikole, pa na Prijekome Gospa od Sigurate, drugog imena Preobraženje Gospodinovo, pa crkva sv. Feliksa kod Imperijala, sv. Vid, sv. Andrija, sv. Ilija, po kome se i zove – Ilijina Glavica, koja je srušena u potresu, pa dalje crkve sv. Križ prema Gružu…dakle, u svoje doba, tu je bilo više crkvica i crkava. Ova crkva je postala župna, vodeća, 1512. godine, kada je osamostaljena – ističe don Jozo.
Što je znakovito spomenuti? Bila je odlučena u prošlosti gradnja nove župne crkve na Pilama, vis-a-vis pošte. Materijal se počeo skupljati, osnovao se i Odbor, no stigao je i Prvi svjetski rat, te je sve skupa stalo. Iza rata, ponovno se sastaje Odbor, međutim zaključuje se kako nema više financijskih mogućnosti za izgradnju te crkve, upravo zbog rata. Hvala Bogu što se ta župna crkva nikad nije izgradila, jer bi kroz tristo, četristo metara bili Samostan časnih sestara na Pilama, Mala braća, Časne sestre na Dančama, sv. Petar na Boninovu – na istom mjestu bilo bi pet crkava.
Nekada se u crkvi nalazila i slika najstarijeg lika Bogorodice, koji se sad nalazi u Riznici Katedrale, a to je najstarija ikona u Dubrovniku te jedna od najstarijih u Europi. Zidove crkve sada krase slike Sv. Andrije, Sv. Vlaha, te jedna od najvrednijih stvari u crkvi – triptih Sv. Andrija, Sv. Josip i Blažena Djevica Marija. Iza oltara nalazi se Scatollinijeva freska, a upravo njegovo djelo krasilo je i pročelje ulaza, prije zamjene. Dubrovački slikar amater naslikao je fresku s prikazom Gospe s Kristom, uz koju stoje sv. Nikola i sv. Vlaho, na mjestu nekadašnjeg baroknog oltara u kojem je bila ugrađena romanička Bogorodica iz 13. stoljeća, a koja se danas čuva u Moćniku dubrovačke prvostolnice.
Župa prepuna sadržaja
– Kroz prošlost je na području župe bilo rodilište, i to desetljećima, pa je ono otišlo iz Stare bolnice, zatim je i sama bolnica otišla iz župe…Spomenimo još i sud, Američki koledž, glavnu poštu, koja je pošla u Gruž, katastar, Preparandiju, Starački dom se trebao gradtiti, u sto-dvjesto metara, pa su došle neke druge vrijednosti…Ta eto i Komitet je bio tu.
To je recimo karakteristika koju nitko nije zapazio – u istoj prostoriji smo preko deset godina dijelili prostor sa Komitetom, držali vjeronauk, katehizaciju, molitve, okupljanja za molitvu. Mislim da nitko nikad u Europi, a možda čak i u svijetu, nije imao situaciju da crkva dijeli prostor s komunističkom partijom i još pri tom održava svoj duhovni program. To je svojevrstan paradoks – ističe don Jozo.
Nekad "sneruke", a sad u žiži Grada
– Još jedna paradoksalna stvar crkve sv. Andrije je ta kako je ona nekad bila navođena u kronikama kao crkva "sneruke", te je zato trebalo dole graditi crkvu, na Pilama, a sada je ona u samoj žiži događanja, u centru prometovanja. Gore je javna garaža, te nakon stotinu godina ovdje najveći promet. Stotinu godina ljudi su u crkvu išli pješke, a sad im je crkva tako blizu. Spomenimo se i kako je nekada škola bila u Preparandiji, u prvoj polovici dvadesetog stoljeća, te je sada škola gore na Ilijinoj glavici. To je isto bitno za župu. – kaže don Jozo.
Na pitanje koliko duša ima u župi, don Jozo zaključuje kako bi se i to mogao gledati kao svojevrstan paradoks, jer ih je iza rata bilo više nego sad.
– Kad sam ja stigao, bilo je oko šest tisuća duša, a sada ih je negdje oko četiri tisuće. Obitelji su staračke, podijelio bi bih u četvrtine. Jedna četvrtina nema nikoga, druga po jednu dušu koja čuva kuću, treća četvrtina ima jedno do dvoje djece i tek jedna četvrtina obitelji ima pet, šest ili više članova koje bi se u ovoj zajednici mogle promatrati kao obitelj – ističe don Jozo Njavro.
– Naša cijela župa je u skalinima, netko je jednom u šali rekao kako Dubrovnik obiluje golubovima, skalinima i čiopama. E pa ova župa nema čiopa, ni golubova, ali ima jako puno skalina. Kao župa izvan zidina, mi smo u padinama, od Srđa do Grada. Ovo je jedina župa, ne u Dubrovniku, Europi, nego možda čak i u cijelom svijetu, s naviše skalina, sve od mora pa uz Bosanku. – zaključuje don Jozo.