Sveti Antun na kipovima i slikama obično se prikazuje kao svetac u franjevačkom habitu s ljiljanom, s knjigom i ognjenim plamenom, s djetetom Isusom u naručju i kao svetac s ispruženom rukom u kojoj je kruh za siromahe. Kip sv. Antuna u crkvi Male braće izgorio je zajedno s crkvom u velikom potresu 1667. godine.
Povjesničar fra Frano Jurić u rukopisu (AMB 2392/4) piše da je Republika dala sagraditi novi oltar i novi kip sveca. Kip ima ispruženu desnu ruku i povezuje se s predajom o čudu s mladim vlastelinom. „Narodna svijest“1932. donijela je predaju o tome. Ovdje je njezin veći dio: „Još od starih republikanskih vremena u Dubrovniku se štuje na osobiti način sv. Antuna i to u crkvi Male braće. Svečev kip stoji vrh oltara, ima mu preko dvijesto godina, a potječe od nepoznatog umjetnika, divno urezan u drvu. Svetac na lijevoj ruci drži Djetešce Jezusa a u desnoj ruci nema ništa nego je drži nizdoli spuštenu i otvorenu kao da je nešto ispustio.
Predaja nam priča da se je bio neki mladi vlastelin strastveno zaljubio u neku djevojčicu, koja ga nikako nije voljela, nego ga odbijala. On nije htio da to razumije nego je sve isto intačio. Ona da ga se napokon riješi, predloži mu stvar nemoguću, skoro ko u šali: ´Samo bi pristala, kad bi mi donio oni prsten s ruke sv. Antuna!´ – Mladić, koji je bio zaslijepljen ljubavi, bio je pripravan na bilo koju žrtvu samo da dobije djevojčicu. Jedne večeri ostane nakon Viadora u crkvi i neopaženo tiho se uvuče i sakrije u konfesuriju, s namjerom da u gluho doba noći izvrši svoju zlu namjeru.
Zbilja, u neko doba, kad je računao, da je u samostanu sve pozaspalo, izvuče se iz konfesurije i pogje k oltaru sv. Antuna pa se uspenje na oltar do Svečeva kipa i pruži ruku da skine prsten, ali u taj čas Svečeva ruka uhvati ga snažno za vlase, tako da on izgubi svijest i ostane tu ukočen ko mrtav.
U ovom nesretnom stanju ostane mladić sve do jutra, do časa kad je brat lajik došao da otvori crkvu. Lajik se strašno prestraši kad ugleda na oltaru čovjeka u podobi smrti, pa brzo pobježe iz crkve i otrči te pobuni svijeh u samostanu. Svi fratri dojure u crkvu, te se na to vigjenje prestraše i zgroze! Nijesu s početka razumjeli i nijesu mogli da se snagju.
Neki su prepoznali mladog vlastelina tu ukočena, ko ukovana, sa izrazom smrti na licu. Gledali su kako ga Svečeva ruka drži čvrsto za kose i da ga ne pušta na sve njihove molitve. Nekomu od njih dogje na pamet da dozovu Padre Grizu, koji je ležao teško bolestan, da bi on došao moliti Sveca da pusti tog nesretnog mladića. Zbilja dogje Padre Grize ali reče fratrima, da je on u redu mlagji od sv. Antuna zato neka ga časom u zboru imenuju starješinom, da tako može on zapovijedati. Oni to izvrše na brzu ruku. Onda Padre Grize stupi pred oltar i reče: `Brate Antune, kako si bio u životu poslušan svojim starješinam, budi i sad! Zapovjedan ti, da pustiš tog čovjeka!´ Odma se otvori Svečeva ruka i čovjek padne doli, koliko je dug i širok.”
O događaju je 1921. pisao i fra Frano Jurić u svom „Vođu po Franjevačkom samostanu Male braće u Dubrovniku“. On konstatira: „O kipu sv. Antuna Male braće i dandanas kola narodom tradicija, kako on zaustavi na svojem oltaru jednog plemića-mladića, koji mu htjede sa prsta skinuti prsten, e da ga pokloni svojoj ljubljenoj, rodom pučanki.“ Dodaje, također, da „Pater hronista ne zabilježi ovaj fakat, jer on nije bio častan za plemiće.“
Predaju s prstenom i mladim vlastelinom opisao je na njemačkom jeziku fra Urban Talija, u knjizi koja je 1932. povodom 700. godišnjice smrti Sveca izišla u Beču. Također je fra Leonard Rusković u Buenos Airesu 1942. objavio svoju pjesmu o toj predaji.
Dubrovački slikar Scattolini je na jednoj minijaturi (dim. 32×22 cm) na procesualnim nosilima za svečev kip ovjekovječio tu scenu. Naslikao je kip sv. Antuna kako ispruženom rukom za kosu drži mladog vlastelina na oltaru. Iznad je natpis, dio molitve Svecu: „et gaudiis perfrui mereatur aeternis”. Uz tri scene koje su vezane za životopis Sveca, a koje je slikar stavio na nosiljku (kruh sv. Antuna; zaštitnik pomoraca, i sv. Antun pred papom Grgurom IX.), četvrta je vezana za Dubrovnik, odnosno za predaju o svečevu kipu u crkvi Male braće.
Fra Stipe Nosić